Što je potpuna medikacijska povijest, a što usklađivanje lijekova?

Potpuna medikacijska povijest je klinički proces koji uključuje prepoznavanje alergija na lijekove ili ozbiljne nuspojave lijeka; sakupljanje informacije od pacijenta i dokumentiranje prikupljenih podataka.

Uzimanje cjelovite medikacijske povijesti prvi je korak u procesu usklađivanja lijekova, koje se definira kao proces utvrđivanja najažurnijeg popisa lijekova koje pacijent trenutno uzima, uključujući naziv, dozu, režim doziranja i put primjene lijeka, a taj se popis uspoređuje sa zadnjim dostupnim popisom uz prepoznavanje odstupanja i dokumentiranje izmjena čime se dobiva potpuni, ispravni popis lijekova. Potpuna medikacijska povijest je klinički proces koji uključuje prepoznavanje alergija na lijekove ili ozbiljne nuspojave lijeka; sakupljanje informacije od pacijenta i dokumentiranje prikupljenih podataka (1).

Usklađivanje lijekova, uz prethodno uzimanje potpune medikacijske povijesti, najčešće se provodi pri prijemu pacijenta na bolničko liječenje, a provode ga specijalist kliničke farmacije i/ili klinički farmakolog. No, i za magistre farmacije koji rade u ljekarnama važno je znati na koji način dobiti točne informacije o medikacijskoj povijesti pacijenta budući da su oni pacijentu najdostupniji zdravstveni djelatnici koji moraju biti upoznati s terapijom koju njihovi pacijenti uzimaju te uočiti sve potencijalne nepravilnosti u terapiji, bilo da se radi o smanjenoj adherenciji pacijenta terapiji ili pojavi nuspojava ili interakcija lijekova.

Važnost ispravnosti podataka

Uporaba biljnih lijekova i dodataka prehrani također treba biti zabilježena budući da takvi pripravci i proizvodi mogu stupati u interakcije s lijekovima koji se uvode u terapiju.

Pogreške vezane uz medikacijsku povijest

Iako je inače praksa bila da liječnici uzimaju medikacijsku povijest tijekom početnog razgovora s pacijentom, prema nekim je istraživanjima medikacijska povijest prikupljena od strane farmaceuta je točnija.

U istraživanju Lau i sur. (2), 67% pacijenata primljenih na bolničko liječenje imalo je barem 1 medikacijsku pogrešku, a najčešće se radilo o izostavljanju nekog od prethodno uzimanih lijekova, pogrešnoj učestalosti uzimanja ili dozi. Tam i sur. (3) pokazali su da je 41% medikacijskih pogreški bilo klinički značajno, od kojih je 22% bilo potencijalno ugrožavajuće za pacijenta, tj. dovodilo do značajnog kliničkog pogoršanja.

Iako je inače praksa bila da liječnici uzimaju medikacijsku povijest tijekom početnog razgovora s pacijentom, prema nekim je istraživanjima medikacijska povijest prikupljena od strane farmaceuta puno točnija (4). Smatra se da je uzrok tome fokusiranost farmaceuta na terapiju lijekovima i educiranost o problemima koji mogu pratiti primjenu lijekova, dok je liječnik zaokupiran uzimanjem potpune kliničke povijesti, pregledom pacijenta, naručivanjem na specifične pretrage i drugo.

Upute za uzimanje medikacijske povijesti

Razgovor treba voditi na način da se pacijenta pita što sve uzima, a zatim za svaki od navedenih lijekova pitati pacijenta zna li zašto ih uzima i zamoliti ga da objasni kako i kada uzima koji od lijekova.

Preporučljivo je uvijek podatke uzimati iz 2 ili više izvora, ali najvažnije je razgovarati sa samim pacijentom, osim ako to nije fizički nemoguće (npr. jer je pacijent bez svijesti ili zbunjen). Ako je to prikladno, podatci se mogu dobiti i od pacijentovih roditelja, partnera ili skrbnika, umjesto ili uz podatke dobivene od pacijenta. Izravan razgovor s pacijentom može dati podatke o adherenciji i drugim lijekovima koje pacijent uzima, npr. bezreceptnim lijekovima, biljnim lijekovima i sl. Pacijente treba pitati i o alergijama i intoleranciji na lijekove, ako su takvih problema imali.

Farmaceut pacijentu mora pristupiti „blago“ i uzimajući u obzir njegovo zdravstveno stanje te objasniti svrhu konzultacije koju će provoditi. Razgovor treba voditi na način da se pacijenta pita što sve uzima, a zatim za svaki od navedenih lijekova pitati pacijenta zna li zašto ih uzima i zamoliti ga da objasni kako i kada uzima koji od lijekova. Pitanja trebaju biti detaljna jer je moguće da pacijent neće navesti kapi za oči, kreme, flastere, inhalatore i druge neoralne ljekovite oblike kao terapiju ili da neke lijekove neće spomenuti jer će ih smatrati nerelevantnima, kao što su oralni kontraceptivi ili nadomjesna hormonska terapija, a pitanja trebaju svakako obuhvatiti i uporabu biljnih lijekova i dodataka prehrani.

Kod provođenja konzultacija za dobivanje medikacijske povijesti, bilo bi dobro da pacijenti donesu sa sobom sve lijekove koje redovito uzimaju, ali tada također treba razmišljati o mogućnosti da je pacijent neke lijekove zaboravio kod kuće (osobito one koje mora čuvati u hladnjaku), da se pacijent možda ne pridržava doza napisanih na kutijama lijekova namjerno ili zbog naknadne konzultacije s liječnikom kad je došlo do promjene u režimu doziranja, da je pacijent možda neke lijekove uzeo od člana obitelji ili prijatelja (a samom pacijentu nikad nisu propisani) i slično.

Podatke je moguće dobiti i od pacijentovog obiteljskog liječnika, ali ti podatci također najčešće ne svjedoče o adherenciji, a ako je pacijent nedavno hospitaliziran i došlo je do izmjena u terapiji, moguće je da u popisu lijekova obiteljskog liječnika podatci nedostaju.

Otpusna pisma pacijenata izdana na kraju prethodne hospitalizacije mogu biti odgovarajući izvor podataka, ako su izdana nedavno (npr. ne prije više od mjesec dana), ali uvijek je potrebno provjeriti jesu li u međuvremenu napravljene neke promjene u terapiji.

S obzirom na to da se procjenjuje da 80% pacijenata svoje lijekove podiže uvijek u istoj ljekarni, knjige evidencije u ljekarnama također mogu biti vrijedan izvor podataka za kompletiranje medikacijske povijesti.

Specijalističke klinike mogu imati dodatne informacije o pacijentu, budući da liječnici obiteljske medicine često nemaju podatke o lijekovima koje oni ne propisuju.

Zaključak

Dobiveni podatci za medikacijsku povijest dokumentiraju se u obliku prikladnih obrazaca koje nakon toga mogu koristiti i ostali zdravstveni djelatnici, a sve naknadne izmjene trebaju biti zabilježene. Na osnovu dobivene medikacijske povijesti moguće je utvrditi je li propisana terapija prikladna za potrebe i stanje pacijenta, je li učinkovita, je li potrebno posebno praćenje pacijenta, postoje li interakcije između lijekova, kontraindikacije za njihovu primjenu, nuspojave, kao i dotad nezapažene potrebe pacijenta za eventualnim dodatnim intervencijama. Osim toga, nakon kompletne obrade farmakološke terapije, moguće je pacijentu savjetovati nefarmakološke mjere za poboljšanje zdravstvenog stanja koje su u skladu s njegovim trenutnim stanjem, potrebama i lijekovima koje uzima.

Literatura

1. Institute for Healthcare Improvement, Medication Reconciliation Review. Datum pristupa: 31.10.2016.
2. Lau HS, Florax C, Porsius AJ et al. The completeness of medication histories in hospital medical records of patients admitted to general internal medicine wards. Br J Clin Pharmacol 2000;49(6):597–603. doi: 10.1046/j.1365-2125.2000.00204.x
3. Tam VC, Knowles SR, Cornish PL et al. Frequency, type and clinical importance of medication history errors at admission to hospital: a systematic review. CMAJ 2005;173(5):510–515. doi: 10.1503/cmaj.045311
4. Hatch J, Becker T & Fish JT. Difference between pharmacist-obtained and physician-obtained medication histories in the intensive care unit. Hospital Pharmacy 2011;46(4):262–268. doi: 10.1310/hpj4604-262
5. NHS Cumbria Medicines Management Team. Clinical Medication Review A Practice Guide. 2013. Datum pristupa: 31.10.2016.