prim. Ranka Serventi-Seiwerth, dr. med.
17.01.2017.
Kako bi se predvidio ishod liječenja bolesti, potrebno je uzeti u obzir različite čimbenike koji se odnose na bolesnika i samu bolest. Praćenjem bolesnika može se predvidjeti relaps bolesti, ali i omogućiti individualizacija liječenja.
Akutna mijeloična leukemija je klonska bolest krvotvorne matične stanice, izlječiva u oko 40% bolesnika mlađih od 60 godina. Dijagnosticira se citološkom analizom koštane srži, ali za bolje razumijevanje prirode bolesti i rizika bolesti, potrebna je diferentna dijagnostika koja obuhvaća imunofenotipizaciju, citogenetiku i molekularne metode. Posljednjih 15 tak godina upravo molekularne analize su pokazale da se radi o vrlo heterogenoj skupini bolesti, različite prognoze i ishoda liječenja. Molekularna dijagnostika otvara nam put za individualni pristup liječenju bolesnika s akutnom mijeloičnom leukemijom određivanjem intenziteta liječenja za svakog pojedinog bolesnika, ali i korist koju bolesnik može imati od ciljane terapije.
Visoka dob, pridružene bolesti, teže poremećeno opće stanje i performans status prediktori su lošeg ishoda liječenja i visoke rane smrtnosti liječenja.
Broj leukocita, prethodna mijelodisplazija ili citostatska terapija radi drugih malignoma, nepovoljna citogenetika i određene genetske promjene nepovoljni su prognostički čimbenici poznati u trenutku dijagnoze bolesti. Što se molekularnih markera akutne mijeloične leukemije tiče, trenutno su u rutinskoj uporabi kliničke prakse tri prema preporuci ELN-a: NMP1, CEBPA i FLT3-ITD. Vjerojatno će se panel rutinskih markera proširiti obzirom da su neki od njih povezani s lošijim ishodom (RUNX1, ASX1 i TP53) (1).
Sve veću važnost u AML imaju prognostički čimbenici tijekom i nakon liječenja: inicijalni odgovor definiran brojem blasta nakon indukcijske terapije i minimalna ostatna bolest (Minimal Residual Disease, MRD). Kvantifikacija MRD ukazuje na biologiju bolesti, postojanje rezistencijskih mehanizama na primijenjeno liječenje, učinkovitost liječenja i individualni odgovor na terapiju. Bolesnici s pozitivnom MRD imaju lošiji ishod (kraće preživljenje i veću učestalost relapsa bolesti) bez obzira na intenzitet liječenja - i u alogeničnoj transplantaciji uz mijeloablativnu pripremu bolesnici koji su MRD negativni prije transplantacije imaju bolje preživljenje (78% vs 40%) i duže preživljenje bez bolesti (relaps free survival, RFS) od MRD pozitivnih (20 % vs. 65%) (2).
Metode kojima se služimo u određivanju MRD su (3):
Molekularna slika u relapsu može biti promijenjena pojavom novih mutacija i /ili nestankom onih koje su bile prisutne pri dijagnozi (4).
MRD možemo pratiti rano u tijeku liječenja, nakon indukcije i konsolidacije u svrhu procijene dubine remisije i kinetike odgovora na liječenje što je pouzdaniji predskazatelj ishoda liječenja od konvencionalne procjene kompletne remisije temeljene na morfologiji. Brzina molekularnog odgovora nakon indukcije i konsolidacije razlikuje se za pojedine molekularne markere. Još nisu definirane mutacije odgovorne za leukemijski klon koje su povezane s relapsom bolesti od mutacija preleukemijskog klona (DNMT3A ili IDH 1/2) koje perzistiraju i u remisiji (5, 6).
Trajno prisutne visoke vrijednosti RT-PCR prijepisa i pojava ili porast prijepisa nakon prethodno postignutog molekularnog odgovora u sekvencijskom praćenju bolesnika pouzdani su predskazatelji relapsa. Sekvencijsko praćenje u svrhu preemptivne terapije sada se rutinski koristi u alogeničnoj transplantaciji kada se na temelju pozitivnog nalaza MRD smanjuje i ukida imunosupresija, odnosno primjenjuju infuzije donorovih limfocita (Donor Lymphocyte Infusions, DLI) te u akutnoj promijelocitnoj leukemiji u slučaju molekularnog relapsa, dok drugi modaliteti preemptivnog liječenja na temelju pozitivnog MRD nisu u kliničkoj praksi (7).
Povoljni
t (8,21)(q22q21); RUNX1-RUNX1T1
Inv (16)(p13, 1q22)ili t (16,16(p13,1q22); CBFbeta-MYH11
Mutirani NMP1 i divlji tip FLT3-ITD ( normalni kariotip)
Bialelna mutacija CEBPA ( normalni kariotip)
Intermedijarni I
mutirani NMP1 i FLT3-ITD (normaln ikariotip)
Divlji tip NMP1 i FLT3-ITD (normalni kariotip)
Divlji tip NMP1 bez FLT3-ITD (normalni kariotip)
Intermedijarni II
t(9,11)(p22,qq23);MLLT3-KMNT2A
Citogenetske promjene neklasificirane ni u dobre niti u loše prognostičke čimbenike
Nepovoljni
inv (3)(q21q26.2) ili t (3,3)(q21,q26.2); GATA 2 – MECOM (EVI1)
t(6,9)(p23,q34); DEK-NUP214
t(v;11)(v;q23); rearanžman KMT2A
monosomija 5 ili delecija 5q, -7; abnl (17p); kompleksni kariotip
Prethodno korištena francusko-američko-britanska klasifikacija uzimala je u obzir morfologiju stanica te njihovo porijeklo definirano imunocitokemijskim pretragama i imunofenotipizacijom, dok klasifikacija SZO uzima u obzir i citogenetske i molekularne promjene s ciljem stratifikacije rizika bolesti i individualizacije liječenja te mogućnosti primjene ciljane terapije.
Nova klasifikacija SZO 2016. donosi nekoliko promjena u odnosu na prethodnu iz 2008. (8, 9):