Ujedno su opisani povijest, vektori i epidemiologija,dijagnostika i liječenje s naglaskom na 1. stadiju lajmske borelioze - erythema migrans u čijem smo ispitivanju i sami sudjelovali.

U europskim vodičima (EUCALB - European Union Concerted Action on Lyme Borreliosis) za liječenje erythema migrans kao 1. stadija lajmske borelioze ravnopravno se rabe amoksicilin, azitromicin (Sumamed), doksiciklin (Hiramicin), penicilin V i cefuroksim aksetil (Novocef).

Cilj liječenja ranog stadija lajmske bolesti je s jedne strane skratiti simptome i znakove erythema migrans te s druge strane smanjiti rizik od kasnih manifestacija i napredovanje bolesti. U SAD-u makrolidi nisu prva antibiotska linija za liječenje erythema migrans zbog slabijeg učinka koji je vjerojatno vezan za mjesnu vrstu borelije te zasigurno uključuje i druge, manje poznate čimbenike. U svim europskim kliničkim ispitivanjima azitromicina (Sumameda) u liječenju erythema migrans lijek se pokazao djelotvornim u izlječenju kožnih promjena, kao i u sprječavanju progresije lajmske borelioze te se zajedno sa spomenutim lijekovima preporučuje u liječenju lajmske borelioze u Europi. Lijek je osim djelotvornosti vezan i za izvrsnu suradljivost bolesnika pa je u našoj polikliničkoj praksi uglavnom lijek izbora.

Lajmska borelioza je zoonoza izazvana borelijama genusa B. burgdorferi sensu lato, a na čovjeka je prenose šumski krpelji (Ixodidae) za vrijeme krvnog obroka. Radi se o najraširenijoj 'krpeljnoj' bolesti u Europi i Sjevernoj Americi. Kao takva u Hrvatskoj višestruko nadmašuje krpeljni meningoencefalitis kojeg prenose isti vektori, to jest krpelji Ixodida. Premda se bolest često manifestira kliničkom slikom jednostavnog erythema migrans ona može predstavljati multisistemski poremećaj sa zahvaćanjem kože, zglobova, živčanog sustava i srca, a znatno rjeđe oka, bubrega i jetre. Ime (Lyme disease, Lyme arthritis, Lyme borreliosis) dobila je u 70-im godinama prošlog stoljeća po lokalitetu (Old Lyme,) u sjevernoameričkoj državi Connecticut, gdje je najprije uočena u formi 'epidemijskog juvenilnog artritisa'. Ubrzo je (1982.) došlo do izolacije borelije iz krpelja Ixodes scapularis (ranije I. dammini), (po otkrivaču nazvana B. burgdorferi) te iz krvi bolesnika s lajmskom bolešću. Otkrivena su specifična protutijela na borelije u bolesnika te je etiologija lajmske bolesti bila zaključena. Ime borrelia pak nosi koljeno bakterija Spirochetaceae po francuskom bakteriologu Amédéeu Borrelu (1867-1936). Otkrićem etiologije bolesti ustanovljeno je da su neki dobro poznati klinički entiteti također manifestacija borelijske infekcije. Ustanovljena je etiologija dermatoloških bolesti kao što su lymphocytom (ili lymphadenosis cutis benigna) koji je bio prepoznat kao entitet još 1884. te acrodermatitits chronica atrophicans, opisan 1888., erythema chronicum migrans (Afzelius-Lipschűtz), kao i neurološka bolest: sindrom Garin-Bujadoux, Bannwarth (ili kraće Bannwarthov sindrom), čiji su simptomi registrirani 1922. te 1940. i 1944. Afzelius je još 1909. bio povezao pojavu crvenila i krpeljnog uboda, a Lipschűtz opisuje bolest pod nazivom erythema chronicum migrans, te se ovaj naziv udomaćio u središnjoj Europi sve do novih etioloških, epidemioloških i kliničkih spoznaja o boreliozi. Otada i s obzirom na znatno kraće trajanje crvenila zahvaljujući djelotvornoj terapiji prvi stadij lajmske borelioze se jednostavno naziva erythema migrans. Zanimljivo je da su 1948. u Europi spirohete opažene u bioptičkom materijalu erythema migrans, a švedski kliničar Hollstrom je 1951. zamijetio povoljno liječenje erythema migrans penicilinom. U našoj kliničkoj praksi bolest se katkada pod pogrješnom dijagnozom erizipela uspješno liječila penicilinom.

Cijeli članak pročitajte u tematskom broju časopisa Medicus: Sumamed - 20 godina ponosa i povjerenja.

Erythema migrans(pdf)