Otkriće mikroskopa dovelo je u 17. stoljeću do otkrića stanice kao osnovne strukturne jedinice živih organizama. Tehničko usavršavanje mikroskopa omogućilo je nova saznanja o strukturi i funkciji stanica i njihovih morfoloških promjena u različitim funkcionalnim i patološkim stanjima. Stajalište Rudolfa Virchowa da svaki patološki proces započinje u stanici navelo je istraživače na proučavanje morfoloških promjena stanica i to je zapravo početak dijagnostičke citologije. Unatoč tome trebalo je dugo vremena da se razvije klinička citologija kao dijagnostička struka. Uveo ju je Papanicolaou početkom 20. stoljeća u ginekologiji, a zatim se postupno uvodila u druga područja kliničke medicine kao morfološka dijagnostika s brojnim prednostima. Citologija ima visoku dijagnostičku točnost, način dobivanja materijala za citološku pretragu je jednostavan, neagresivan ili minimalno agresivan, a troškovi postupka su niski. Dijagnoza se donosi brzo, može se primijeniti i intraoperativno. Moguće je da je upravo navedena prednost o niskim troškovima, što pretpostavlja i slabu profitabilnost, razlog zanemarivanja kliničke citologije u edukaciji i u praktičnoj primjeni.

Edukacija iz citologije

Za odgovarajuću primjenu citodijagnostike potreban je dovoljan broj odgovarajuće educiranih citologa i citotehničara i ispravno organiziran timski rad s liječnicima u bolnicama ali i s liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koji također moraju za to dobiti odgovarajuću edukaciju. Naši studenti medicine saznaju o citologiji tijekom učenja ginekologije, dok se o ostaloj citologiji sluša samo na nekim medicinskim fakultetima u Hrvatskoj u obliku neobaveznog izbornog predmeta. Specijalizacija iz kliničke citologije u Hrvatskoj postoji od 1974.g. a ustanovljena je u svrhu osposobljavanja liječnika za ukupnu citodijagnostiku.

Tehnički dio posla u citologiji provode odgovarajuće educirani citotehničari, koji usto obavljaju i preliminarno mikroskopsko analiziranje razmaza, tzv. skrining: odvajanje razmaza bez ikakvih patoloških promjena od onih s patološkim promjenama.

Podjela citologije

Prema načinu uzimanja materijala citologija se dijeli u dvije grane: eksfolijativnu i aspiracijsku. Ako se uzimaju stanice s površine gdje su odljuštene, kao u eksfolijativnoj citologiji, tehnika uzimanja materijala je jednostavna, može se primijeniti i za sistematske preglede asimptomatske populacije, u svrhu otkrivanja premalignih stanja ili početnih stupnjeva maligniteta. Na taj se način dobije veliki broj normalnih razmaza - bez patološkog nalaza, što produljuje trajanje čekanja na citološke nalaze, zbog premalog broja citotehničara-citoskrinera. To je najčešće prisutno u ginekologiji.

U aspiracijskoj citodijagnostici, gdje se materijal uzima punkcijom tankom iglom i aspiracijom, obično uz radiološko vođenje igle (UZV, CT, rtg), citotehničari mogu odvajati razmaze s neadekvatnim materijalom (krv, premalo stanica ili slično) ali citolog mora uvijek pregledati sve razmaze s adekvatnim materijalom. U slučaju neadekvatnog materijala mora se ponoviti punkcija.

Kako je organizirana citološka struka u RH?

Naglasak je na indikacijama za citološku dijagnostiku, tehničkim postupcima i na interpretaciji citoloških nalaza. Pri tome je naglašena i potreba bolje komunikacije između liječnika primarne zdravstvene zaštite i citologa.

Danas je citološka struka u Hrvatskoj organizirana u 46 citoloških jedinica (u 23 grada) sa 101 specijalistom kliničke citologije, 20 specijalizanata, 141 citotehničarom i 45 medicinskih tehničara bez citotehnološke edukacije (podaci za 2009.g.). Omjer citolozi:citotehničari nije zadovoljavajući, ali glavni problem ukupnog broja citodijagnostičkog osoblja je u tome što ne odgovara potrebama sveukupne zdravstvene službe. Kako bi se na najefikasniji način moglo iskoristiti sve prednosti kliničke citologije, broj citologa i citotehničara morao bi odgovarati broju liječnika specijalista svih medicinskih grana koje mogu primijeniti citološku dijagnostiku za svoje bolesnike.

Citologija se može koristiti za prevenciju i za ranu dijagnozu malignih bolesti, ali i za dijagnozu različitih nemalignih bolesti, a isto tako i za kontrolu liječenja nakon postavljene dijagnoze. Zato bi broj citološkog osoblja morao biti znatno veći, a omjer citolozi:citotehničari morao bi biti najmanje 1:2.

Svrha članaka koje ćemo objavljivati u nekoliko nastavaka je informiranje liječnika primarne zdravstvene zaštite o citologiji, posebno u onim područjima medicine gdje se ona najčešće koristi. Naglasak je na indikacijama za citološku dijagnostiku, tehničkim postupcima i na interpretaciji citoloških nalaza. Pri tome je naglašena i potreba bolje komunikacije između liječnika primarne zdravstvene zaštite i citologa.