Osim što je povezana s povećanim rizikom od velikih kardiovaskularnih komplikacija, fibrilacija atrija je u prijašnjim istraživanjima povezivana i sa značajnim rizikom od smrti koja nema uzrok u kardiovaskularnim bolestima. Marijon i sur. su u populaciji oboljelih od atrijske fibrilacije uočili da je više od trećine ukupnog broja smrtnih slučajeva bilo uzrokovano nekardiovaskulanim bolestima od čega su većinu činili maligni tumori. Guzzetti S i sur. su u kontrolnoj studiji slučajeva zabilježili da su pacijenti oboljeli od karcinoma češće u trenutku postavljanja dijagnoze imali atrijsku fibrilaciju dokumentiranu u povijesti bolesti. Ostenfeld EB i sur. su u kohortnoj studiji pacijenata s novonastalom atrijskom fibrilacijom ustanovili značajno povećan relativni rizik za dijagnozu karcinoma unutar prva tri mjeseca praćenja.

Kako bi evaluirali stupanj povezanosti atrijske fibrilacije i karcinoma, švicarski autori proveli su veliko prospektivno kohortno istraživanje na gotovo 35.000 ispitanika, u okviru Women's Health Study. Istraživanje je uključilo žene starosti 45 godina ili više, koje na početku istraživanja nisu imale atrijsku fibrilaciju, kardiovaskularne bolesti niti karcinom. Tijekom praćenja u prosječnom trajanju od oko 19 godina, 4,2% ispitanica je oboljelo od atrijske fibrilacije, a 14,8% je oboljelo od malignog karcinoma. Među oboljelima od atrijske fibrilacije, 10% je tijekom perioda praćenja razvilo karcinom. Rezultati analize su pokazali da je atrijska fibrilacija bila značajan čimbenik rizika za razvoj karcinoma. Naime, rizik je u prva 3 mjeseca od postavljanja dijagnoze atrijske fibrilacije bio 3 puta veći (omjer ugroženosti (HR) 3,54; P<0,001), te je ostao značajno veći i nakon 1 godine od postavljanja dijagnoze fibrilacije (omjer ugroženosti (HR) 1,42; P<0,001), čak i nakon uzimanja u obzir potencijalnih zbunjujućih čimbenika poput pušenja, alkohola i hormonske nadomjesne terapije.

Suprotno, rizik od razvoja atrijske fibrilacije u žena s karcinomom je bio povećan samo u prva 3 mjeseca od dijagnosticiranja karcinoma (omjer ugroženosti (HR) 4,67; P<0,001), a ne i kasnije (omjer ugroženosti (HR) 1,15, P=0,15).

Gledajući tipove atrijske fibrilacije, rizik za razvoj karcinoma je bio otprilike podjednak za paroksizmalnu i neparoksizmalnu fibrilaciju.

Obzirom na oblike karcinoma, među ženama novooboljelim od atrijske fibrilacije zabilježen je značajno povećan rizik od razvoja karcinoma debelog crijeva, ali ne i karcinoma pluća i dojke.

Kako bi se potvrdili ovi rezultati, autori poručuju da je u budućnosti potrebno napraviti istraživanje u kohortnim skupinama s ispitanicima oba spola, iako je vjerojatno da i muškarci s atrijskom fibrilacijom imaju podjednako povišen rizik od razvoja karcinoma.

Autori ističu da dosadašnji podatci još uvijek nisu dovoljni za preporuku rutinskog probira pacijenata s atrijskom fibrilacijom na karcinome, međutim sigurno je da rezultati ovog istraživanja upućuju na veliku važnost praćenja ovih pacijenata i smanjenja utjecaja ostalih rizičnih čimbenika poput pušenja i debljine. Daljnje studije su potrebne kako bi se ustanovili mehanizmi povezanosti i donijela odluka o uvrštavanju dijagnoze atrijske fibrilacije u algoritme za procjenu rizika od nastanka karcinoma.