Iz predgovora

povećaj sliku

Neurokemija ponašanja s psihofarmakologijom nije knjiga o neuroanatomiji, biokemiji, farmakologiji ili psihijatriji. Ona je sve to, ali u opsegu koji je potreban za studentski udžbenik koji objašnjava (bio)kemijske, odnosno neurokemijske procese koji su važni za psihijatriju i/ili psihofarmakologiju. Prije svega, namijenjena je studentima koji slušaju istoimeni kolegij ili kolegije koji imaju u dijelu plana i programa znanja koja se nalaze u ovom udžbeniku. Osim za studente, knjiga će svakako biti dobro štivo za specijalizante psihijatrije koji sad na jednom mjestu imaju sva znanja temeljnih biomedicinskih znanosti potrebna za specijalistički ispit iz psihijatrije ili supspecijalistički ispit iz biologijske psihijatrije. Naposljetku, dobro će doći kao repetitorij za psihijatre, ali i za druge stručnjake koji rade zajedno sa psihijatrima u timskoj brizi za bolesnike, kao što su liječnici drugih specijalizacija, medicinski biokemičari, farmaceuti, psiholozi i ostali.

Knjiga je koncipirana tako da se najprije objašnjava biokemija živčanog sustava, i to ona temeljna, koja objašnjava osnovne kemijske sastojke živčanog sustava. Ovakav sam pristup odabrao, prije svega, zato što u svim dosadašnjim sličnim knjigama ovoga nema, a mišljenja sam da je temelj na kojemu se gradi ostalo znanje potrebno za razumijevanje neurokemije, a poslije i psihofarmakologije.

Ova je knjiga imala dug put nastanka. U knjigu sam prenio svoju sadašnjost i pristup u svakidašnjem radu kao psihijatar kliničar, ali i znanstvenik. Nekada je sadržaj ove knjige bio san i dječačka želja. Naime, još kao dječak na zaprepaštenje roditelja kupio sam knjigu iz biokemije jer, kako sam im objasnio, zanima me medicina, i to ona koja na biokemijski način objašnjava bolesti. Na još veće iznenađenje kupljenu knjigu pročitao sam „od korica do korica“ i podosta toga i naučio. Poslije sam i sam upisao studij medicine, studirao je, ali, što je najvažnije, upoznao sam živog i pravog pacijenta. Potvrdio sam da volim biokemiju i farmakologiju, ali još više da volim biti s pacijentima. No nešto mi je nedostajalo. Pa nije valjda čovjek samo „stroj“. Sve su mi kliničke struke bile previše tehničke, pa čak u usporedbi s kolegama koji su studirali veterinu nije u mojem znanju bilo bitne razlike. I onda turnus iz psihijatrije, shvatio sam. To je to što hoću. Ima biokemije, farmakologije i neuroznanosti koliko hoćeš, ima i pacijenata svake vrste, njima se ne pristupa kao u ostaloj kliničkoj medicini, a u veterini nema ekvivalenta. Želim biti psihijatar. Kasnije kroz mlađu odraslu dob i sâm sam postao psihijatar i bavio se (i dalje se bavim) biologijskom psihijatrijom. Doživio sam svoj san. U svakidašnjem se radu bavim bolesnicima koji imaju psihičke bolesti, uspješno sam spojio kliniku i znanost i naposljetku svoja znanja prenio u ovu knjigu. Vidjet ćete, čitajući knjigu, da sam često u tekst umetnuo vlastita istraživanja ili rezultate dobivene u kliničkom radu kako bih potkrijepio teoriju. S druge strane, ovakvi umetci pokazuju kako sadržaj ove knjige, koliko god se činio, previše teoretski i bazičan, ipak čini srž rada svakoga psihijatra jer mehanizmima navedenima u knjizi psihijatri u kliničkom radu svakodnevno manipuliraju često mehanički bez dubljeg razmišljanja. Dragi čitatelju, nadam se da će ova knjiga odgovoriti na mnoga pitanja koja imate, da će Vam dati odgovore na pitanja koja Vas pitaju na ispitu, međutim, nadam se, i želja mi je, da će vam otvoriti dodatna pitanja, za čije ćete odgovore trebati čitati još veće i kompliciranije knjige o ovoj temi ili, još bolje, znanstvene radove, a najviše se nadam da će Vas potaknuti da se bavite ponajviše bolesnicima koji su nepresušni izvor brojnih pitanja i znanošću koja daje nove spoznaje i odgovore na pitanja kako biste bolesnicima pomogli još više i još bolje.

Dalibor Karlović