Prof. dr. sc. Ivan Janko Vodopija, dr. med., zajedno sa svojim timom stvorio je zagrebačku 2-1-1 shemu cijepljenja protiv bjesnoće 1980. ili 1981. godine, i vrlo brzo nakon toga, počela su ispitivanja s tom novom, eksperimentalnom shemom cijepljenja. Podstrek za stvaranje nove sheme cijepljenja protiv bjesnoće bili su tzv. „neuspjesi cijepljenja“ 80-tih godina u svijetu, s tadašnjom šestodoznom Essenskom shemom cijepljenja.

Glavna ideja bila je da se njome podstakne rani imuni odgovor u dane 7 i 14 od početka cijepljenja te da se što ranije postigne serokonverzija. Tada nova, eksperimentalna, zagrebačka 2-1-1 shema cijepljenja protiv bjesnoće, davala se tako da je nultog, početnog dana cijepljenja, pacijent dobio dvije doze cjepiva, u svaki deltoidni mišić nadlaktice po jednu dozu, a zatim sedmog i dvadeset i prvog dana, po jednu dozu cjepiva, u deltoidni mišić. Na taj način, pacijent je ukupno u tri dolaska dobio četiri doze cjepiva protiv bjesnoće. To je bila izuzetno velika promjena u odnosu na Essensku shemu cijepljenja, gdje je pacijent tijekom 28 (30) dana, u točno određene dane, morao dolaziti na cijepljenje. Tijekom 1982. i 1983. godine učinjene su prve kliničke studije sa zagrebačkom 2-1-1 shemom cijepljenja te su iste službeno predstavljene na Međunarodnom kongresu o bjesnoći u Dubrovniku 1984. godine, pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije.

Serokonverzija zagrebačke 2-1-1 sheme cijepljenja bila je 100% 14-tog dana od početka cijepljenja, a slijedila je potom još jedna doza cjepiva 21-og dana. Godinu dana kasnije, 1985. godine, prof. dr. sc. Ivan Janko Vodopija sa suradnicima publicirao je knjigu pod naslovom: Improvements in rabies post-exposure treatment. U istoj su bila zabilježena sva tadašnja klinička ispitivanja sa zagrebačkom 2-1-1 shemom cijepljenja protiv bjesnoće, kao i novih cjepiva protiv bjesnoće proizvedenih na staničnim kulturama tkiva i embrioniranim jajima. Od direktora Pasteurovog Instituta u Parizu, gospodina Pierrea Surreaua, 1986. godine, stiže pismo u Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, naslovljeno na prof. dr. sc. Ivana Janka Vodopiju, u kojem kaže da su oduševljeni novom, eksperimentalnom, zagrebačkom 2-1-1 shemom cijepljenja te da će je početi upotrebljavati u Francuskoj kao posteskpozicijsku shemu cijepljenja za svoje pacijente. Šest godina kasnije, 1992. godine, Eskpertna skupina stručnjaka o bjesnoći Svjetske zdravstvene organizacije, prihvaća zagrebačku 2-1-1 shemu cijepljenja, kao alternativni postupak i uvodi je u službeni postupak za cijepljenje ljudi protiv bjesnoće. Ovo je bio izniman uspjeh zagrebačke skupine stručnjaka na čelu sa prof. dr. sc. Ivanom Jankom Vodopijom, koji je sa svojim timom, za to dobio Nagradu Grada Zagreba 1996. godine. Taj uspjeh predstavlja trajni doprinos naših stručnjaka u globalnoj borbi protiv bjesnoće, tim više što se zagrebačka 2-1-1 shema koristi u brojnim zemljama širom svijeta, koje su je uvrstile u svoj službeni protokol cijepljenja protiv bjesnoće.

Tekst napisao: doc. prim. dr. sc. Radovan Vodopija, dr. med., specijalist epidemiologije, znanstveni suradnik

U zemljama Azije i Afrike od te opake bolesti umire oko 59000 ljudi godišnje, a veliki dio te brojke predstavljaju djeca mlađa od 15. godina.

Psi su glavni izvor infekcije i odgovorni su za veliku većinu smrtnih slučajeva godišnje.

Osim pasa, i druge životinje mogu također biti izvorom zaraze za čovjeka, poput mačaka, rakuna, čagljeva, mungosa, tvorova, smrdljivaca te rjeđih vrsta divljih mesoždera.

Ovdje ne smijemo zaboraviti šišmiše, koji su također izvor bolesti i odgovorni su za brojne smrtne slučajeve širom svijeta.

Svake godine, više od 15 milijuna ljudi širom svijeta pristupi cijepljenju protiv bjesnoće, odnosno primi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu (PEP), koja je jedini način da se ta opaka bolest spriječi i ne razvije.

Na taj način, sprječavaju se stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva ljudi godišnje.

Zbog toga je posebna važnost data obradi ugrizne rane nakon kontakta s bijesnom ili na bjesnoću sumnjivom životinjom (temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom tekuće vode) te što raniji odlazak liječniku specijalistu radi započinjanja postekspozicijske antirabične profilakse (PEP-a).

Republika Hrvatska je prema službenim podacima već sada zemlja slobodna od bjesnoće, budući da od veljače 2014. godine nije bilo niti jednog jedinog zabilježenog i potvrđenog slučaja bjesnoće u divljih i domaćih životinja.