Već dugo se zna da je šećerna bolest tipa I (T1D) autoimuna bolest obilježena uništavanjem beta stanica gušterače i posljedičnim gubitkom sposobnosti stvaranja inzulina. Oboljela djeca i odrasli nose velik teret bolesti te brojne kratkoročne i dugoročne rizike povezane s lošom kontrolom glikemije. Liječenje ove bolesti trenutačno se sastoji isključivo od davanja inzulina, što djeluje samo na simptome, no ne i na uzrok. Brojna istraživanja su ispitala učinak različitih imunomodulatornih lijekova među kojima se ističu monoklonska protutijela usmjerena na bjelančevinu CD3 povezanu s receptorom limfocita T, stanica koje se smatraju odgovornima za razaranje gušterače. Američki znanstvenici proveli su stoga sustavno pretraživanje dostupne literature koje je za cilj imalo sažeti kliničke dokaze o sigurnosti i učinkovitosti navedenih monoklonskih protutijela u prevenciji i liječenju T1D.

Pretraživanjem je otkriveno ukupno 27 istraživanja u kojima su bili prezentirani ili analizirani podaci iz kliničkih istraživanja monoklonskih protutijela usmjerenih na CD3, otelixizumaba i teplizumaba. Navedena monoklonska protutijela pokazala su se vrlo korisnima u bolesnika koji su imali visok rizik za razvoj bolesti, ali i u onih u kojih je bolest nedavno nastupila. U bolesnika s visokim rizikom navedena protutijela produljila su vrijeme do postavljanja dijagnoze, pomogla održavanju koncentracije C-peptida te pozitivno djelovala na druge metaboličke parametre poput koncentracije glukoze natašte te koncentracije HbA1c. I u bolesnika u kojih je bolest nedavno nastupila protutijela usmjerena na CD3 pomogla su u održavanju koncentracije C-peptida te su tijekom duljeg razdoblja smanjila potrebu za korištenjem inzulina. S druge strane, pokazalo se da navedena terapija ima dobar sigurnosni profil, s uglavnom prolaznim i samograničavajućim nuspojavama, te bez negativnih dugoročnih učinaka.

Znanstvenici su na kraju zaključili kako rezultati njihova sustavnog pretraživanja literature ukazuju da korištenje protutijela usmjerenih na CD3 predstavlja obećavajuću mogućnost liječenja T1D. Dodali su da opisana metoda liječenja lijekovima koji mijenjaju tijek bolesti može kratkoročno i dugoročno koristiti bolesnicima s T1D te potencijalno značajno smanjiti teret bolesti. Ipak, upozorili su kako je potrebno provesti dodatna istraživanja i prikupiti još dokaza kako bi se točno procijenili svi aspekti ovakvog pristupa liječenju T1D.

Naposljetku, valja spomenuti kako je ove godine u studenome, mjesecu svjesnosti o šećernoj bolesti, Američka agencija za hranu i lijekove (engl. The United States Food and Drug Administration, FDA), odobrila korištenje injekcija teplizumab-mzwv (TzieldTM) za usporavanje nastupa trećeg stupnja T1D u odraslih i djece dobi od osam i više godina koji su trenutačno u drugom stupnju bolesti te time otvorila put prvom lijeku koji može usporiti nastup ove složene bolesti.

Lovro Lamot