Nekoliko epidemioloških istraživanja pokazalo je povećan rizik tumora mozga nakon CT-a u dječjoj dobi, no većina ih je imala mali broj sudionika ili pak nije procjenjivala korištene doze zračenja. Liječnici iz devet europskih zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) proveli su stoga veliko istraživanje koje je za cilj imalo odrediti rizik za razvoj zloćudnih bolesti u djece i mladih odraslih u kojih je učinjena pretraga CT-om.

U istraživanje su uključena ukupno 658 752 sudionika koji su bili podvrgnuti najmanje jednoj pretrazi bilo kojeg dijela tijela CT-om prije 22. godine života, od čega 481 523 (73 %) CT-u glave ili vrata. Navedene pretrage obavljene su u razdoblju od 1977. do 2014. godine u jednoj od 276 bolnica u nekoj od devet spomenutih europskih zemalja.

Niti jedan od sudionika prije toga nije imao postavljenu dijagnozu zloćudnog ili dobroćudnog tumora te su najmanje pet godina nakon provođenja CT-a bili živi i bez zloćudne bolesti. Doza radijacije koju su adsorbirali mozak i 33 druga organa i tkiva procijenjena je za svakog sudionika pomoću modela rekonstrukcije koji je uključivao povijesne informacije o postavkama CT uređaja, podatke iz upitnika te podatke koje je sadržavala svaka učinjena slika. Autori istraživanja pri tome su dodali kako se srednja doza zračenja za CT glave ili vrata povećavala od 1984. do otprilike 1991. godine, odnosno do pojave tzv. višeslojnih uređaja, nakon čega se doza smanjivala te se napokon stabilizirala oko 2010. godine.

Tijekom praćenja, medijan kojega je iznosio 5,6 godina (počevši pet godina nakon prvog učinjenog CT-a), zloćudna bolest mozga otkrivena je u 165 sudionika, pri čemu se u 121 (73 %) slučajeva radilo o gliomu. Pri tome su 24 (15 %) slučaja tumora mozga otkrivena u skupini od 177 220 (27 %) sudionika koji nisu bili podvrgnuti CT-u glave i vrata, a 141 (85 %) slučaja u skupini od 481 523 (73 %) koji su bili podvrgnuti jednom ili više CT snimanju glave i vrata.

Srednja vrijednost kumulativne doze koju je primio mozak, sa zaostatkom od pet godina, bila je 47,4 mGy ukupno, odnosno 76 mGy među sudionicima koji su razvili malignost u mozgu. K tome je opažena značajna pozitivna veza između kumulativnog broja CT pretraga glave ili vrata i rizika za sve oblike raka mozga (P < 0,0001) te posebno glioma (P = 0,0002). Relativan rizik razvoja raka mozga nakon izlaganja mozga dozi od 38 mGy-a, što je bila prosječna dozi primijenjena pri CT-u glave ili vrata u razdoblju od 2012. do 2014., bio je 1,5 (95 % CI 1,2 – 2) u usporedbi s osobama čiji je mozak primio 0 mGy-a, odnosno koji su bili podvrgnuti pretrazi nekog drugog dijela tijela, pri čemu je mozak ostao pošteđen. Nadalje, za navedenu dozu od 38 mGy-a primijenjenu na mozak prekomjeran apsolutni rizik na 100 000 pacijentovih godina bio je 1,1, što znači da se među svakih 10 000 ljudi podvrgnutih samo jednom CT-u glave u razdoblju od 5 do 15 godina nakon provođenja pretrage očekuje barem jedna osoba s rakom mozga koji se može pripisati zračenju.

Autori navode kako njihovo istraživanje ukazuje na linearno povećanje relativne učestalosti svih zloćudnih bolesti mozga, posebno glioma, s povećanjem doze zračenja mozga tijekom CT pretrage. Dodali su kako rezultati istraživanja daju važne dokaze da je izlaganje niskoj dozi radijacije iz bilo kojeg izvora povezano s povećanim rizikom za zloćudne bolesti. Naposljetku, autori zaključuju kako njihovo istraživanje ističe potrebu pridržavanja osnovnih načela zaštite od zračenja pri provođenju medicinskih postupaka, što podrazumijeva da dijagnostički postupci koji uključuju ionizirajuće zračenje budu prikladni i u skladu s nacionalnim i internacionalnim smjernicama, kao i optimizaciju protokola snimanja prilikom kojih doza zračenja treba biti najniža koju je moguće postići.

Lovro Lamot