Nesklad između anamnestičkih podataka, kliničke slike i dijagnostičkih rezultata uvijek upućuje na mogućnost simulacije. Simulacija poremećaja i bolesti može dovesti do značajnih teškoća u dijagnosticiranju i liječenju, te nepotrebnog trošenja društvenih resursa.

Simulacija je otežavajuća pojava u psihijatriji i drugim granama medicine, ali posebno je ozbiljna kada se radi o suicidalnosti. Sama suicidalnost predstavlja ozbiljan, složen i terapijski zahtjevan klinički fenomen s opasnošću smrtnog ishoda. Simulacija suicidalnosti posebno je dijagnostički i terapijski zahtjevna zbog brojnih nedoumica u dijagnosticiranju, pravnom postupanju, te opasnosti od mogućeg lošeg ishoda.

U ovome radu prikazan je slučaj izuzetno ustrajne simulacije suicidalnosti s ciljem manipulacije sustavom zdravstva i socijalne skrbi. Nakon dulje opservacije, izuzetno opširne dijagnostičke obrade i tek drugog psihijatrijskog pregleda, posumnjalo se na mogućnost simulacije s čime je bolesnik i konfrontiran. Nakon konfrontacije bolesnik je reagirao nezrelim ponašanjem, a potom i priznanjem simulacije. Otklonjena je suicidalna opasnost, a ponašanje bolesnika je shvaćeno kao iscrpljenje prilagodbenih sposobnosti kod osobe s naglašenim histrionskim crtama ličnosti. Bolesnik je potaknut na razumijevanje i kritičnost prema vlastitim postupcima.

Cilj rada je naglasiti da u slučajevima moguće suicidalnosti i očitu simulaciju moramo shvatiti kao iscrpljenje prilagodbenih sposobnosti, te teatralni poziv u pomoć. Važan je razumijevajući i suportivan pristup bolesniku, kako bismo mu pomogli u stjecanju uvida u štetnost vlastitog ponašanja, te potrebu prihvaćanje zrelih obrazaca ponašanja.

Vanja Đuričić, Valentin Kordić, Melita Jukić, Ivan Požgain