Podjela prostatitisa

Godine 1995. National Insitute of Health SAD-a (NIH) donosi novu klasifikaciju sindroma prostatitisa. SP je akutni ako simptomi traju kraće od tri mjeseca, odnosno kronični ako su simptomi prisutni tri mjeseca ili duže. Težina kliničkih simptoma procjenjuje se Upitnikom o simptomima kroničnog prostatitisa (National Institutes of Health Chronic Prostatitis Symptom Index, NIH-CPSI).

Akutni bakterijski prostatitis je rijetka bolest. Očituje se burnom kliničkom slikom. Simptomatologija sliči onoj u bolesnika s upalom donjeg mokraćnog sustava. Antibiotska terapija je usmjerena na gram negativne uzročnike u trajanju od 4 tjedana.

Kronični bakterijski prostatitis čini samo 5-10% svih oblika prostatitisa. Očituje se uretralnim, prostatičkim i seksualnim simptomima uz uvjet da simptomi traju duže od tri mjeseca. Potrebno je misliti na ovu dijagnozu kod relapsnih epizoda urinarnih infekcija u muškaraca.

Asimptomatski prostatitis najčešće se otkriva slučajno u toku obrade infertiliteta, povišenog PSA ili BPH, na temelju nalaza leukocita i/ili mikroorganizama u ejakulatu, eksprimatu i uzorcima tkiva prostate.

Kronični nebakterijski prostatitis/sindrom kronične zdjelične boli (CPPS) najčešći je oblik prostatitisa i čini 90% svih SP. Kod ovog oblika prostatitisa standardnim mikrobiološkim metodama ne mogu se dokazati bakterije. Ovisno o nalazu leukocita u ejakulatu, EPS-u i VB3 dijeli se na upalni i neupalni oblik. CPPS je veliki izazov za istraživače i kliničare. Ne postoji specifičan klinički i laboratorijski test koji bi potvrdio dijagnozu. Dijagnoza CPPS-a postavlja se „per exclusionem" i temelji se na nedostatku pozitivnih i objektivnih nalaza koji se koriste za potvrdu ostalih tipova prostatitisa. Leukociti koji se smatraju markerima upale u ovom slučaju ne mogu biti dijagnostički parametar kao što također ne koreliraju sa simptomatologijom u bolesnika sa SP. Zbog nedostatka korelacije između leukocita i simptoma sve više se proučavaju ostali upalni markeri i medijatori kao što su citokini.

Citokini i sindrom prostatitisa

Citokini su mali topivi proteini koji sudjeluju u međustaničnoj komunikaciji. Većinom ih luče imunosne i upalne stanice, djeluju (uglavnom) na upalne i imunosne stanice. Mogu imati parakrino, autokrino i endokrino djelovanje. Kratkog su učinka, luče se i djeluju u kaskadi različitih citokina. Prema funkciji dijele se na proupalne (TNF-α, IL-1. IL-6, IL-8), protuupalne tj. inhibicijske (TGF-β, IL-10), imunopoticajne (najvažniji IL-2, IL-4, IL-12). Luče se i djeluju lokalno pa se mogu pronaći u sekretima prostate.

U dostupnoj literaturi može se naći ograničen broj radova u kojima se mjeri razina citokina u različitim uzorcima kod bolesnika sa SP-om pokušavajući definirati njihovu ulogu.

Godine 1998. Alexander u ejakulatu bolesnika sa CPPS-om dokazuje povišen nivo IL-1β, kao i TNF-α zaključujući da proupalni citokini mogu predstavljati objektivan parametar bolesti u ovih bolesnika. Značaj ovog rada je u tome što autor ne nalazi korelaciju između citokina i leukocita. Upravo to je potvrdio i Nadler 2000. godine ističući u svom radu da citokini nisu redundantni marker leukocitima.

Nekoliko različitih autora mjeri razine proupalnih citokina IL-6 i IL-8 uspoređujući ih s kontrolom i međusobno. Rezultati koje donese ove studije su ponekad zbunjujući. IL-8 (CXCL-8) u stvari je kemokin koji djeluje kao najjači kemoatraktanat jer potiče migraciju stanica. Hochreiter 2000. godine dokazao je povišene razine IL-8 u eksprimatu prostate u bolesnika s kroničnim bakterijskim prostatitisom, upalnim oblikom sindroma kronične pelvične boli, ali i asimptomatskom upalnom prostatitisu. Autor u svojoj studiji zaključuje da bi IL-8 mogao biti odgovoran za razvoj upalne reakcije u prostati. Vrlo slične rezultate opisuje i Penna 2007. godine. U studiji Paulisa i suradnika (2003.) dokazane su povišene vrijednosti IL-6 i IL-8 u ejakulatu i eksprimatu prostate u bolesnika sa sindromom kroničnog prostatitisa, kao i bolesnika sa upalnim oblikom kronične zdjelične boli. Korelacija sa simptomima prostatitisa dokazana je za IL-6, ne za IL-8.

Orhan također dokazuje povišene vrijednosti IL-6 i IL-8 u usporedbi s kontrolom. U ovoj studiji autor sugerira da bi IL-6 mogao poslužiti kao surogat marker u razlikovanju neupalnog od upalnog sindroma kronične zdjelične boli. U studiji Millera i suradnika ne nalaze se povišene vrijednosti IL-6 i IL-8 uz nalaz povišenih vrijednosti IFN-g, IL-2 i IL-10 u ejakulatu bolesnika sa sindromom kronične pelvične boli, gdje je IL-10 pozitivno korelirao s jačinom bolnosti.

Zaključak

Iz ovih nekoliko studija se jasno vidi da brojni proupalni citokini i kemokini, ali i protuupalni i regulatorni citokini mogu imati ulogu u imunopatogenezi sindroma prostatitisa. Koja je međutim njihova stvarna uloga i funkcija u ovoj složenoj mreži i interakciji tijekom sindroma kroničnog prostatitisa ostaje da se vidi u nekim budućim studijama.