Otkriće dolazi iz Honolulu-Asia Aging studije u kojoj su sudjelovali muškarci u starosti od 71 do 93 godine. Ispitivanju su podvrgavani svake 3 godine, a nakon smrti provedena je autopsija.

Jedno od glavnih pitanja u ovoj studiji bilo je kako prevenirati razvoj demencije. Demencija u kasnijoj životnoj dobi zahvaća 30-40% ljudi, a najučestalija vrsta demecije je Alzheimerova bolest. Rizik za razvoj Alzheimerove bolesti je povezan s hipertenzijom; ta je povezanost jače izražena tijekom sredine života, dok se u kasnijoj životnoj dobi smanjuje.

774 autopsije mozga i saznanja o upotrebi lijekova tijekom života stavljaju ovu studiju na sam vrh studija koja u svoja istraživanja uvrštavaju autopsiju mozga. Osim što je najveća, ona je i jedina studija koja je istraživala povezanost između različitih tretmana hipertenzije i Alzheimerove bolesti.

Od 774 pacijenta, sa i bez kliničkih znakova demencije, 610 je bolovalo od hipertenzije ili su bili na antihipertenzivnoj terapiji. Lijekovi korišteni kao monoterapija za liječenje hipertenzije uključivali su beta blokatore, inhibitore angiotenzin konvertaze, diuretike, blokatore kalcijevih kanala i vazodilatatore. Kombinaciju beta blokatora i drugih antihipertenziva uzimala su 43 pacijenta, dok je 46 ispitanika uzimalo druge kombinacije antihipertenziva.

Prosječna dob u vrijeme smrti je bila između 86 i 87 godina u svim grupama. Edukacijski status je bio sličan u svim grupama i incidencija dijabetesa je bila između 17% i 30%.

Rezultati su pokazali da su pacijenti koji su bolovali od hipertenzije i uzimali beta blokatore, imali manje patoloških lezija karakterističnih za Alzheimerovu bolest (neurofibrilarnih čvorova i amiloidnih plakova) u odnosu na one koji nisu koristili farmakoterapiju ili su uzimali druge lijekove. Također je postojala značajna, ali manje dramatična redukcija učestalosti infarkta u malim arterijama mozga (vaskularni marker demencije) u pacijenata koji su uzimali beta blokatore.

Manja razina patoloških lezija kod Alzheimerove bolesti bila je vidljiva i kod pacijenata koji nisu bolovali od hipertenzije. U grupi koja je uzimala beta blokatore pronađene su slične razine lezija kao i kod onih sa normalnim vrijednostima krvnog tlaka. Oni koji su uzimali beta blokatore i druge lijekove imali su srednje ili marginalno niže moždane abnormalnosti.

Ovo je prvi znak da različite vrste antihipertenzivne terapije mogu imati različite utjecaje na lezije kod Alzheimerove bolesti i druge moždane lezije. Iz provedene studije proizlazi da bi beta blokatori mogli biti potencijalno dobar izbor antihipertenziva za prevenciju Alzheimerove demencije, ali je to još uvijek daleko od izrade kliničkih smjernica.

Mogući mehanizam beta blokatora bi mogao biti reduciranje stope pulsa i time utjecaj na male mikrovaskularne moždane udare. Cjeloživotna izloženost pulsnom tlaku u mozgu može uzrokovati određena oštećenja mozga, ali smanjujući mikro infarkte beta blokatori mogu smanjiti Alzheimerov tip lezija.

Autori navedene studije navode da bi sljedeći korak trebao biti ispitivanje hipoteze na miševima uzrokujući Alzheimerove lezije. Pozitivni ishodi takvih istraživanja bi potvrdili pretpostavljeni mehanizam djelovanja i time otvorili vrata budućoj primjeni navedene terapije u kliničkoj praksi.