Sling metode su postale “zlatni standard” u liječenju SIU u žena i imaju najbolju uspješnost i trajnost u izlječenju (prema American Urological Association >80%) u odnosu na druge operacijske metode. One su minimalno invazivni i jednostavni zahvati postavljanja trake određenog materijala pod vrat mokraćnog mjehura, proksimalne ili središnje uretre.

Koriste se razni materijali: autologna tkiva, alogeni presadci i sintetski materijali. U slučaju korištenja alogenih i autolognih materijala dolazilo je do prorezivanja materijala šavima što je rezultiralo opuštenošću slinga, a razlozi neuspjeha su bili i rana degradacija bioloških materijala, uz rizik infekcije s mogućnošću prijenosa genskog materijala. Poliesterske mrežice imaju relativno krutu i grubu površinu pa su izazivale intenzivnu upalnu reakciju i mogućnost erozije u 27% slučajeva za razliku od polipropilenskih (0-3%).

Danas su najčešće polipropilenske trake s rijetkim ozbiljnijim komplikacijama, kao što su ozljede crijeva, većih krvnih žila, uretre i mokraćnog mjehura, opstrukcija uretre, jače krvarenje i suprapubični apsces. 5-10% bolesnica ima i dalje SIU nakon sling operacija. Razlozi neuspjeha su nepravilno postavljanje (npr. pre-proksimalno) ili nedovoljno zatezanje trake. Ako je sling prelabav preporuča se ponovno zatezanje trake prije odluke o ponavljanju operacije. Nakon operacije može nastati de novo urgencija sa ili bez inkontinencije ili se pogoršati već postojeća urgentna komponenta u približno 10-30% bolesnica, a 50-60% ipak osjećaju poboljšanje prethodne urgencije.

De novo urgencija sa ili bez inkontinencije najčešće je prolazna i nestaje nakon nekoliko tjedana.

Retencija mokraće nakon zahvata najčešće je prolazna tijekom prvog mjeseca, a dugotrajnija se javlja u 2-30%.

Teorijski idealni sling koji bi trajao cijeli život bez komplikacija je iluzija i zato se provode istraživanja operacijskih tehnika i materijala, kao što je tkivni inžinjering s autolognim matičnim stanicama.