Uvod

Većina zapadnih kultura gleda na smrt kao na posljednji napad na čovjekovu osobnost, kojeg treba odgoditi što je dulje moguće.

Umiranje i smrt složene su i vrlo zahtjevne teme, ne samo zbog svoje dubine već i zbog višestrukih vidika s kojih se mogu promatrati. Zato se može govori o antropološkom, medicinskom, sociološkom, psihološkom, kulturološkom, filozofskom, odnosno religijskom pristupu umiranju i smrti.

Iako se smrt može dogoditi bilo kada, samo je stara dob ta na koju mislimo govoreći o prirodnom biološkom kraju života. Smrt je, ne samo prestanak nečijeg života, nego i društveni događaj koji pogađa obitelj, prijatelje i znance. Većina zapadnih kultura gleda na smrt kao na posljednji napad na čovjekovu osobnost, kojeg treba odgoditi što je dulje moguće (1).

Razmišljanje o smrti

Pitanje o prestanku života u nama budi nelagodu koja nas potiče da ga potiskujemo, svjesno i nesvjesno guramo u stranu kako bismo ga zaboravili ili barem to pokušali učiniti.

Čovjek tijekom svojega života nailazi na brojne nejasnoće i pitanja. Jedno od njih je pitanje o prestanku ovozemaljskog bivstvovanja. S obzirom na to da se to pitanje nezaobilazno pojavljuje, ne možemo ga ušutkati, zaobići ili zanemariti. Pitanje o prestanku života u nama budi nelagodu koja nas potiče da ga potiskujemo, svjesno i nesvjesno guramo u stranu kako bismo ga zaboravili ili barem to pokušali učiniti. Ljudi se nerado bave takvim pitanjima jer se uvjeravaju kako je to besmislen posao koji ih smeta i nepotrebno im oduzima snagu. Bez obzira na ovu svjesnu ili podsvjesnu, više ili manje bezuspješnu borbu, važno je promišljati o temama vezanim uz događanja u času smrti. Naime, nužno je i potrebno saznanje što se ljudskom biću događa u tom času ili neposredno nakon njega. Upravo o odgovorima na postavljena pitanja ovisi čovjekov stav prema životu i sam smisao života.

Umiranje i smrt trajno prate svakog čovjeka, čineći ga tako svjesnim vlastite prolaznosti. Usprkos neizbježnoj činjenici o prolaznosti i smrtnosti, sve manje ljudi ima izgrađen stav prema smrti zbog čega se pokušava nijekati njezina stvarnost. Umiranje i smrt ne nalaze svoje odgovarajuće mjesto u društvenom shvaćanju, te sve više bivaju potisnuti i zanemareni.

Usprkos zadivljujućim medicinskim dostignućima smrt ipak izmiče ljudskom nadzoru. Uobičajeno je razmišljanje da se smrt događa nekomu drugomu. Stoga ljudi izbjegavaju govor o njoj, smatrajući je neizbježnom stvarnošću neke tek daleke budućnosti. Nerado priznaju svoj strah i tjeskobu od smrti te činjenicu da će i sami jednog dana morati umrijeti.

S obzirom na to da čovjek nikako ne može izbjeći smrtni ishod, sve čini da produži život, da odgodi smrt ili barem da na nju ne misli. Ovozemaljsko fizičko poništenje ljudskog bića sve manje se doživljava kao egzistencijalna, duboko ljudska, metafizička pojava koja upozorava i poziva na prisebnost i trijeznost.

„Idealna“ smrt

Danas nije rijetko da čovjek umire sam, napušten i od najbliže rodbine, prepušten neizbježnoj sudbini.

Većina ljudi želi umrijeti dostojanstveno, bez puno mučenja, u snu ili pri punoj svijesti u posljednjim trenucima života. Danas nije rijetko da čovjek umire sam, napušten i od najbliže rodbine, prepušten neizbježnoj sudbini. U takvim okolnostima nerijetko sav teret smrtnog straha i tjeskobe pada na umirućeg. Teško bolesne osobe, ili one pri kraju života, najradije se izručuju brizi bolničkog osoblja. Međutim, ono za blisku i trajnu pratnju umirućih ne samo da nije dostatno osposobljeno, nego ni uz najbolju volju nema vremena, zbog zauzetosti oko onih kojima se još može pomoći produžiti život (2).

Je li smrt loša?

Pitanje o smrti i o tomu što dolazi poslije možemo potiskivati, ali ne i posve izbjeći, jer nezaustavljivo ide prema nama (3). Ako je smrt nesumnjiv i stalan kraj našeg postojanja, postavlja se pitanje je li umrijeti uistinu loša stvar? Postoji očito neslaganje oko tog pitanja pa neki misle kako je smrt užasna. Drugi pak nemaju nikakvih primjedbi o smrti kao takvoj, iako se nadaju da njihova smrt neće biti prerana ili bolna. Pripadnici prve skupine smatraju da su oni drugi slijepi kraj zdravih očiju, dok su za istomišljenike drugog oblika odnosa prema smrti oni prvi žrtve određene zbrke i pomutnje (4).

Tumačenja smrti u religijama

Iako je suprotnost životu, smrt je ujedno životu nešto najbliže, ona je njegov sastavni dio. Smrt postaje životni, religijski i filozofski problem kada se kroz njezino značenje pokušava odgovoriti o smislu života i smrti te o sudbini pojedinca. Postoje različita tumačenja smrti u religijama: od seljenja duša, odlaska u ništavilo, pa sve do kršćanske vjere u uskrsnuće (5).

Smrt je u religioznom vjerovanju prijelaz između dva oblika postojanja: zemaljskog i zagrobnoga. Ta je granica oduvijek zaokupljala religioznog čovjeka, ispunjavala ga žaljenjem, strahom, tjeskobom i nadom (6). 

Literatura

1. Warner Schaie K, Willis SL. Psihologija odrasle dobi i starenja. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2001., str. 481.
2. Pozaić V. Čuvari života: radosti i tjeskobe djelatnika u zdravstvu. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Centar za bioetiku, Zagreb, 1998., str. 191.
3. Boeckle F. Umrijeti dostojno čovjeka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 38.
4. Nagel T. Smrt, u: Treći program Hrvatskog radija, 31 (1991.), str. 7-11.
5. Kutleša S. Filozofski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012., str. 1067.
6. Rebić A. Opći religijski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002., str. 875.