Uvod

Djeca i mladi su nijemi svjedoci zbivanja, gotovo neprimjetni, ali sveprisutni, pitaju se, razmišljaju, proživljavaju, brinu se i boje.

Dugo vremena se smatralo da je depresija kod djece nepostojeća. Danas je jasno da se depresivni poremećaj može javiti u različitim dobnim skupinama, ali se i dalje često zaboravlja da i djeca imaju svoje poteškoće, tjeskobe, sniženo raspoloženje, tugu, nemir. U pojedinim obiteljima upravo postojanje depresije kod djece i mladih mijenja njihovo cjelokupno funkcioniranje te upućuje na alarm.

Svjedoci smo sve češćih takvih stanja posljednjih godina, a pogotovo u povijesno istaknutom i svjetski značajnom trenutku, pandemiji koronavirusom.

Roditelji su zaokupljeni svojim intrapishičkim proživljavanjima, svojim tjeskobama, egzistencijalnom, odnosno realitetnom problematikom. Djeca i mladi su nijemi svjedoci zbivanja, gotovo neprimjetni, ali sveprisutni, pitaju se, razmišljaju, proživljavaju, brinu se i boje. U njihovom razvojnom periodu važna je pripadnost skupini vršnjaka, što im je novonastalom situacijom onemogućeno i teško se prilagođavaju. S jedne strane moraju ugoditi epidemiološkoj situaciji i ne družiti se, dok se s druge strane pojavljuje osjećaj krivnje ukoliko se ipak druže i eventualno zaraze nekog od svojih najbližih, pogotovo ako bolest završi smrtnim ishodom. Uvijek je socijalni kontakt bio jedan od znakova psihičkog zdravlja, a sada im je isti onemogućen te kod djece i mladih izazva frustraciju, strah, tjeskobu. Sadašnji način života utječe na različite razvojne relacije, između ostalog i na razvoj identiteta.

Kada stresor traje predugo dolazi do iscrpljenja prilagodbenih mogućnosti, odnosno do sniženog raspoloženja kao čestog kliničkog entiteta.

Općenita klinička obilježja

Kada se depresivni poremećaj pojavi u djetinjstvu i adolescenciji može značajno utjecati na školski uspjeh, povećan rizik od drugih psihičkih oboljenja, upotrebu različitih supstanci, razmišljanja o suicidu...

Depresivni poremećaj jedan je od najčešćih psihijatrijskih poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji, ali se nedovoljno prepoznaje i liječi zbog različitosti simptoma u odnosu na depresiju kod odraslih osoba, ali i nemogućnosti djece da jasno izraze svoja intrapsihička proživljavanja.

Kada se depresivni poremećaj pojavi u djetinjstvu i adolescenciji može značajno utjecati na školski uspjeh, povećan rizik od drugih psihičkih oboljenja, pojavu rane trudnoće, upotrebu različitih supstanci, razmišljanja o suicidu ili počinjenje istog.

Kod depresivnog poremećaja osnovne psihopatološke promjene događaju se u raspoloženju koje je sniženo, tužno ili iritabilno, a praćene su promjenama u mnogim psihičkim i tjelesnim funkcijama.

Najčešći simptomi uključuju:

• osjetan gubitak tjelesne težine bez dijete ili dobivanje na težini, odnosno, smanjenje ili povećanje apetita;
• nesanica ili hipersomnija;
• smanjena koncentracija;
• psihomotorna uznemirenost ili usporenost;
• umor ili gubitak energije svakog dana;
• osjećaj bezvrijednosti ili velike i neosnovane krivnje;
• ideje bezizlaznosti i besperspektivnosti;
• suicidalne ideje sve do razrađenog plana za suicid.

Etiologija

Ukoliko roditelji imaju depresivni poremećaj, veća je vjerojatnost da će djeca razviti neki drugi psihijatrijski poremećaj, npr. poremećaj ophođenja, anksiozni poremećaj, uporabu različitih supstanci.

Pretpostavlja se da etiologija depresivnog poremećaja uključuje različite genske, biokemijske, socijalne te intrapsihičke uzroke.

Vezano za genske uzroke primijećeno je da u obitelji bolesnika s depresivnim poremećajem postoji dva do tri puta veći rizik obolijevanja nego u općoj populaciji. Ako jedan od roditelja ima depresiju, očekuje se da će se isti poremećaj javiti kod djece prije dvadesetog rođendana u postotku od 15 do 45. Što je roditelj bio mlađi u vrijeme početka bolesti, veća je vjerojatnost da će i djeca oboljeti. Ukoliko roditelji imaju depresivni poremećaj, veća je vjerojatnost da će djeca razviti neki drugi psihijatrijski poremećaj, npr. poremećaj ophođenja, anksiozni poremećaj, uporabu različitih supstanci.

Kod biokemijskih uzroka pretpostavlja se da su u patofiziologiju depresije uključeni različiti sustavi: noradrenergički, serotoninergički, gabaergički, acetilkolinergički te neuroaktivni peptidi (vazopresin, endogeni opijati).

Kod socijalnih, odnosno, okolinskih uzroka primijećeno je da depresivne osobe nemaju razvijene socijalne vještine koje su potrebne za dobivanje pozitivne potpore od okoline, a što je vrlo važno kod adolescenata obzirom na razvoj (važnost odnosa s vršnjacima, pripadnost skupini). Osjećaj socijalnog nezadovoljstva i stresori također pridonose većoj stopi depresivnosti te kvaliteta odnosa roditelj - dijete (nedostatak roditeljske empatije, odgojnih kapaciteta, fizička ili psihička bolest roditelja, razvod roditelja).

Kod intrapsihičkih uzroka postoje različite teorije. Psihodinamska teorija uključuje čitav niz čimbenika za razvoj depresivnog poremećaja. Važni su, između ostalog, objektni odnosi, konstitucionalni elementi, proces identifikacije, razvoj superega.

Kognitivno bihevioralna teorija objašnjava kao uzrok depresivnog poremećaja negativnu sliku o sebi, negativnu sliku okoline te negativna očekivanja od budućnosti.

Karakteristike depresivnog poremećaja kod djece i adolescenata

Što je dijete mlađe, teže verbalizira svoje osjećaje.

Stopa depresije najniža je u djetinjstvu, povećava se prema adolescenciji te kasnije prema odrasloj dobi. Što je dijete mlađe, teže verbalizira svoje osjećaje. Simptomi depresivnog poremećaja mogu se javiti u bilo kojem razvojnom periodu i uključuju različitosti po dobnim skupinama.  

Simptomi koji ukazuju na mogućnost depresivnog poremećaja kod djece do treće godine života su: tužan izgled lica, razdražljivost, oskudno plakanje, hiperaktivnost ili motorička usporenost, separacijski strah, nedovoljan socijalni interes, poremećaj apetita i spavanja, usporen psihomotorni razvoj.

U predškolskoj dobi najčešći simptomi depresivnog poremećaja su somatski simptomi (glavobolja, bolovi u trbuhu), djeca imaju tužan izraz lica, hiperaktivnost, razdražljivost, plačljivost, vikanje, poremećaj apetita, gubitak tjelesne težine, smanjenu koncentraciju, smanjen interes za igru ili autodestruktivne teme u igri, izljeve bijesa, separacijski strah, siromaštvo socijalnih kontakata, neuživanje u igri, ali i u ostalim područjima života. Rjeđe se javlja enureza, enkopreza, nisko samopoštovanje.

Kod školske djece pojavljuje se tužan izraz lica, razdražljivost, somatske tegobe, plačljivost, umor, anhedonija, nisko samopoštovanje, poremećena kvaliteta sna, poremećaj apetita, gubitak tjelesne težine, osjećaj krivnje, loša koncentracija, gubitak socijalnih kontakata i interesa, školski neuspjeh, odbijanje odlaska u školu, separacijske poteškoće, nisko samopoštovanje, razmišljanja o suicidu.

U ovom razvojnom periodu depresivni poremećaj može nalikovati poremećaju ponašanja.

Kod adolescenata klinička slika depresivnog poremećaja najsličnija je onoj kod odraslih, iako oni nisu uvijek tužni. Često je prisutna razdražljivost, ispadi bijesa, apatija, psihomotorna usporenost, anhedonija, socijalna izoliranost, iritabilnost, impulzivnost, osjećaj krivnje, ideje bezizlaznosti i besperspektivnosti, smetnje koncentracije, somatski simptomi, poremećena kvaliteta spavanja, veća potreba za snom, poremećaj apetita, nisko samopoštovanje, loš školski uspjeh, povećana dosada, želja za bijegom, zlouporaba supstanci, promiskuitet, strah od smrti, suicidalnost.

Kod ove dobne skupine veća je vjerojatnost od kroničnog tijeka te genetski utjecaj.

Komorbiditet

Čak 40 − 90% djece i adolescenata s depresivnim poremećajem ima komorbidne psihijatrijske poremećaje. Najčešće su to: anksiozni poremećaj, uporaba različitih supstanci, poremećaj pažnje, enureza, enkopreza, separacijski poremećaji.

Liječenje

Medikamentozno liječenje se odvija u tri faze: u prvoj fazi koja traje osam do dvanaest tjedana cilj je uklanjanje simptoma, u drugoj fazi koja traje šest do dvanaest mjeseci cilj je spriječiti relaps, a u trećoj fazi koja je faza održavanja, a traje jednu do tri godine cilj je spriječiti pojavu nove depresivne epizode kod adolescenata koji su imali više depresivnih epizoda.

Za liječenje depresije kod djece i adolescenata ključan je rani početak liječenja. Najčešće se provodi kombinacijom antidepresiva i psihoterapije, ali se svakom djetetu pristupa individualno. Vrstu psihoterapije potrebno je prilagoditi i dobi djeteta. Bitan je i psihološki suport roditeljima, odnosno, skrbnicima obzirom da su i oni zbog depresije svog djeteta izloženi stresoru ili što je čest slučaj roditelji i nastavnici nisu svjesni depresije kod djece i adolescenata.

Liječenje antidepresivima kod djece i adolescenata ne smije se izostaviti kod teških depresivnih epizoda, povratnog depresivnog poremećaja, psihotične depresije. Važan faktor u liječenju je procjena suicidalnog rizika kada je nužno bolničko liječenje.

Medikamentozno liječenje se odvija u tri faze: u prvoj fazi koja traje osam do dvanaest tjedana cilj je uklanjanje simptoma, u drugoj fazi koja traje šest do dvanaest mjeseci cilj je spriječiti relaps, a u trećoj fazi koja je faza održavanja, a traje jednu do tri godine cilj je spriječiti pojavu nove depresivne epizode kod adolescenata koji su imali više depresivnih epizoda.

Kada se postigne zadovoljavajuća remisija, liječenje treba nastaviti šest do dvanaest mjeseci prije smanjenja doze lijeka, odnosno, usporavanja liječenja.

Liječenju depresije kod djece i adolescenata treba pristupiti ozbiljno jer neprepoznata i neliječena depresija može povećati rizik od školskog neuspjeha, zlouporabe različitih supstanci, pojave drugih psihijatrijskih poremećaja u odrasloj dobi, sniženog radnog i socijalnog funkcioniranja te sucida.

Literatura

1. Major depressive disorder in children and adolescents; Sandra Mullen; Ment Health Clin. 2018 Nov; 8(6): 275-283
2. Continuity of Depressive Disorders From Childhood and Adolescence to Adulthood: A Naturalistic Study in Comunity Mental Health Centers; Juan J. Carballo, MD, PhD, Laura Munoz-Lorenzo, PhD, Hilario Blasco-Fontecilla, MD, PhD, Jorge Lopez- Castroman, MD PhD, Rebeca Garcia-Nieto, PhD, Kanita Dervic, MD, Maria A. Oquendo, MD and Baca- Garcia, MD, PhD; Prim Care Companion CNS Disord. 2001; 13(5): PCC.11 m01150.
3. Staniša Nikolić, Marijana Marangunić i suradnici: Dječja i adolescentna psihijatrija, Školska knjiga 2005.