Maja Živković, dr. med. spec. psihijatrije, subspecijalist biologijske psihijatrije
01.05.2023.
Otprilike 1/3 shizofrenih bolesnika oboli od metaboličkog sindroma što je izravno povezano s uzimanjem antipsihotika, naročito druge generacije. Rizični čimbenici za metabolički sindrom povezan s uzimanjem antipsihotika uglavnom su povezani s načinom života oboljelih osoba što uključuje nezdravi način prehrane s visokim dnevnim unosom kalorične hrane i bogate kolesterolom, pušenje i odsutnost fizičke aktivnosti.
Antipsihotici su skupina lijekova koji se primarno koriste u liječenju shizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja te liječenju manije i depresije s psihotičnim obilježjima u okviru bipolarnog poremećaja. Osim toga, antipsihotici novije generacije pokazali su se učinkoviti i kao augmentacija antidepresivu u liječenju terapijski rezistentne depresije.
Dugotrajno liječenje antipsihoticima može biti povezano s određenim metaboličkim promjenama poznatim kao metabolički sindrom (sindrom X, sindrom inzulinske rezistencije) što uključuje abdominalni tip debljine, inzulinsku rezistenciju, dislipidemiju (povećanu razinu triglicerida i nizak HDL kolesterol) te arterijsku hipertenziju. Međutim, nemaju svi antipsihotici jednak potencijal za izazivanje metaboličkih promjena. Uz vrlo male iznimke, općenito se može reći da su metaboličke abnormalnosti povezane s antipsihoticima druge generacije (iznimku čini ziprasidon). Noviji antipsihotici (antipsihotici treće generacije) poput aripiprazola, kariprazina i brekspiprazola povezani su s malim rizikom od metaboličkog sindroma. U tablici 1. prikazani su antipsihotici u odnosu na njihov potencijal za metabolički sindrom.
Značajno povećanje tjelesne težine može se dogoditi već unutar šest do osam tjedana od početka liječenja antipsihotikom i upravo rano povećanje tjelesne težine može biti prediktor dugotrajnog debljanja.
Metabolički sindrom predstavlja globalni problem današnjeg vremena s povećanom prevalencijom koja ovisi o korištenim dijagnostičkim kriterijima i etničkoj pripadnosti proučavane populacije, ali i varijacijama u stopi metaboličkog sindroma unutar same skupine psihotičnih poremećaja. Prevalencija metaboličkog sindroma u općoj populaciji kreće se u širokom rasponu od 6% do 45%, a među osobama oboljelima od psihičkih bolesti u rasponu od 29,4% do 67,9%. Oboljeli od shizofrenije koji uzimaju antipsihotike imaju povećanu prevalenciju metaboličkog sindroma koja se nalazi u rasponu od 35,3% do 49%. Otprilike 1/3 shizofrenih bolesnika oboli od metaboličkog sindroma što je izravno povezano s uzimanjem antipsihotika, naročito druge generacije. Značaj metaboličkih učinaka antipsihotika može biti od velike važnosti kod bolesnika oboljelih od prve psihotične epizode.
Povećanje tjelesne težine predstavlja glavni rizični čimbenik za metabolički sindrom. Pretpostavljeni mehanizam djelovanja kojim antipsihotici induciraju metabolički sindrom bazira se na antagonističkom učinku na 5-HT2A receptoru koji zahvaća brojne regije mozga te dovodi do povećanog uzimanja hrane i metaboličkog poremećaja koji se promptno detektira već nakon prvog izlaganja antipsihotiku. To ukazuje na pleiotropni učinak genetskog rizika kod shizofrenije na metaboličku disregulaciju. Bez obzira na to, neke studije su pokazale da su lipidni profili ispitanika koji su bili pod utjecajem psihotropnih lijekova povezani s poligenskom ocjenom rizika razine lipida što osigurava dokaze da prethodna poligenska ocjena rizika koja nije povezana sa shizofrenijom ima učinak na osjetljivost za metabolički sindrom u psihijatrijskoj populaciji.
Nekoliko gena i polimorfizama istraživano je u odnosu na metabolički sindrom koji je induciran antipsihoticima, ali je samo rs1414334 C alel HTR2C gena povezan s metaboličkim sindromom i repliciran u nekoliko nezavisnih studija. Unatoč tome, metabolički sindrom i drugi komorbiditeti pokazuju obilježja visoko nasljednih stanja s velikim broj zajedničkih genetskih čimbenika koji se s malim učinkom nalaze u interakciji s kliničkim i demografskim čimbenicima.
Dodatni rizični čimbenici za metabolički sindrom povezan s uzimanjem antipsihotika uglavnom su povezani s načinom života oboljelih osoba što uključuje nezdravi način prehrane s visokim dnevnim unosom kalorične hrane i bogate kolesterolom, pušenje i odsutnost fizičke aktivnosti.
Višak visceralnog masnog tkiva i rezistencija stanica perifernih tkiva na učinak inzulina igraju značajnu patofiziološku ulogu u metaboličkom sindromu. Kod bolesnika s inzulinskom rezistencijom u jetri je oštećena homeostaza glukoze, pojačana glukoneogeneza te dodatno potaknuta de novo lipogeneza. Rezultat svega toga je hiperglikemija koja u početku potiče gušteraču na sekreciju inzulina uslijed čega beta stanice gušterače u početku hipertrofiraju, međutim, nakon određenog vremena gušterača nije više u mogućnosti održati homeostazu glukoze u krvi lučenjem dovoljne količine inzulina i dolazi do razvoja šećerne bolesti tipa 2.
Nadalje, inzulinska rezistencija povezana je i s arterijskom hipertenzijom i vjerojatno je multifaktorijalne etiologije u čemu značajnu ulogu igraju disfunkcija endotela uzrokovana slobodnim masnim kiselinama, hiperinzulinemijom inducirana aktivacija simpatičkog živčanog sustava, ali i brojni drugi mehanizmi.
Adipozno tkivo predstavlja aktivni endokrini organ koji ima sposobnost sekrecije adipokina kao temelja patogeneze metaboličkog sindroma. Disregulirani adipokini igraju ulogu u metaboličkim poremećajima povezanima s debljinom i kardiovaskularnim bolestima. Neki od štetnih adipokina koji se pretjerano stvaraju kod debljine imaju proinflamatorna svojstva poput TNF-α i IL-6, dok su drugi korisni adipokini poput npr. leptina i adiponektina, također disregulirani kod debljine. Poremećena sekrecija adipokina pokreće druge mehanizme koji dovode do perzistiranja kronične upale niskog stupnja koja je dalje povezana s razvojem izulinske rezistencije i šećernom bolesti tip 2.
Metabolički sindrom predstavlja skup obilježja za faktore individualnog kardiometaboličkog rizika. Oboljeli od shizofrenije imaju povećanu stopu mortaliteta koja je dva puta veća u odnosu na opću populaciju. Prirodni uzrok smrtnosti su uglavnom kardiovaskularne bolesti koje ujedno uzrokuju i većinu prijevremenih smrtnih ishoda kod ove populacije. Prijevremena smrtnost je povezana s neželjenim učincima lijekova, visokom stopom tjelesnih komorbiditeta, nejednakosti u pristupu liječenja tjelesne bolesti i ubrzanom starenju. U tom smislu, najprevalentniji kardiovaskularni rizični čimbenici za oboljele od shizofrenije su: hiperlipidemija (61%), pušenje (55%), debljina (41%), dijabetes (19%), hipertenzija (17%) i respiratorne bolesti.
Kao dodatna stanja koja su povezana s metaboličkim sindromom navode se još nealkoholna masna bolest jetre kod oboljelih od shizofrenije, sindrom policističnih ovarija kod žena oboljelih od depresije, anksioznosti, bipolarnog poremećaja i poremećaja hranjenja te sindrom prestanka disanja u spavanju kod oboljelih od depresije i PTSP-a.
U definiraju kriterija za postavljanje dijagnoze metaboličkog sindroma ne postoji potpuna ujednačenost, ali glavne istraživačke i kliničke organizacije su se po tom pitanju uspjele uskladiti. Prema NCEP-ATP III (engl. The National Cholesterol Education Program (NCEP) Adult Panel III (ATP III)) dijagnoza se bazira na prisutnosti tri od pet dijagnostičkih kriterija (glukoza natašte, hipertenzija, trigliceridi, HDL-c, opseg struka) koji su prikazani u tablici 2.
Životni vijek osoba koje boluju od teških psihičkih bolesti poput shizofrenije smanjen je za 15 do 25 godina u odnosu na opću populaciju pri čemu su takve osobe s metaboličkim rizičnim čimbenicima često puta nedijagnosticirane i neliječene ili nedovoljno liječene za ta stanja.
Osobe koje počinju uzimati bilo koju antipsihotičnu terapiju trebale bi kontrolirati rizične čimbenike za kardiovaskularne bolesti (tjelesnu težinu, pušenje, dijabetes melitus, hipertenziju, dislipidemiju) učestalije tijekom prve godine liječenja, a kasnije barem jednom godišnje.
O prekomjernoj tjelesnoj težini govorimo kada je indeks tjelesne mase (BMI) između 25 i 30, a o debljini kada je BMI veći od 30. Oko 50% osoba oboljelih od shizofrenije koje se ujedno i liječe antipsihoticima ima abdominalni tip debljine. Među nepsihotičnim poremećajima visoki postotak oboljelih od bipolarnog poremećaja (48%) i depresije (41%), a koji često uzimaju antipsihotike, također ima abdominalni tip debljine.
Liječenje debljine kao jedne od sastavnica metaboličkog sindroma sastoji se u promjeni životnih navika i režima antipsihotične terapije te primjeni dodatnih lijekova.
Intervencije u promjeni životnih navika uključuju naglašavanje gubitka tjelesne težine kroz edukaciju te važnost prehrane, dijete i psihosocijalnih aktivnosti.
Promjene režima antipsihotične terapije su bitne jer je prekomjerna težina i debljina uglavnom posljedica uzimanja antipsihotične terapije. Međutim, kod promjene antipsihotične terapije potrebno je pažljivo odvagati dobrobiti i rizik od relapsa bolesti. Kao jedna od opcija može se razmotriti mogućnost smanjenja doze lijeka, iako je ograničena razina dokaza da je ta metoda učinkovita u gubitku tjelesne težine. Druga opcija je promjena antipsihotika u drugi lijek koji ima manji potencijal povećanja tjelesne težine, što najčešće uključuje aripiprazol i ziprasidon. Za osobe koje su postigle adekvatan terapijski odgovor na olanzapin, ali su istovremeno imale i porast tjelesne težine, kao terapijska opcija postoji olanzapin-semidorfan, fiksna kombinacija antipsihotika druge generacije i opioidnog antagonista koji smanjuje olanzapinom uzrokovano povećanje tjelesne težine.
Treća mogućnost liječenja prekomjerne tjelesne težine i debljine uzrokovane antipsihoticima podrazumijeva primjenu dodatnih lijekova. Metformin se pokazao učinkovit u gubitku tjelesne težine, uz istovremeno poboljšanje laboratorijskih parametara (trigliceridi i HbA1C). Međutim, postoje određena stanja u kojima se ne preporučuje primjena metformina poput ozbiljne kardijalne, bubrežne i jetrene bolesti, ovisnosti o alkoholu i trudnoće. Topiramat se također pokazao kao korisna dodatna terapijska opcija u redukciji tjelesne težine. Dodavanje aripiprazola, naročito oboljelima koji se liječe klozapinom i olanzapinom, također se pokazalo korisnim u gubitku tjelesne težine. Liraglutid je odobren za liječenje gubitka tjelesne težine i pokazao se učinkovit kod povećanja tjelesne težine koja je naročito uzrokovana primjenom klozapina i olanzapina.
Pušenje ima visoku prevalenciju među osobama oboljelim od teških mentalnih bolesti, naročito shizofrenima i kreće se oko 61%, pri čemu je stopa pušenja veća među muškarcima u odnosu na žene. Osnova povećanog pušenja među ovom populacijom ima multifaktorijalnu etiologiju i čini se da uključuje kompleksne interakcije između genetskih i neurobiologijskih čimbenika specifičnih za bolest. Primjer toga je analiza genetske povezanosti koja je lokalizirala deficit P50 auditornog senzornog usmjeravanja u shizofreniji na kromosomu 15q13-14, koji je mjesto podjedinice alfa-7 nikotinskog acetilkolinskog receptora. Pretpostavlja se da je povećana stopa pušenja u osoba oboljelih od shizofrenije djelomično posljedica nastojanja aktivacije alfa-7 podjedinice koja ima inherentno nizak afinitet prema nikotinu i koja također pokazuje smanjenu kortikalnu ekspresiju u shizofreniji. Bupropion i vareniklin su se pokazali učinkoviti i sigurni u liječenju prestanka pušenja kod oboljelih od shizofrenije, bipolarnog poremećaja i depresije. Međutim, nikotinska nadomjesna terapija se pokazala učinkovita kod oboljelih od bipolarnog poremećaja i depresije, ali ne i shizofrenije.
Liječenje dijabetesa, hipertenzije i dislipidemije kod osoba oboljelih od shizofrenije i koje dugotrajno uzimaju antipsihotičnu terapiju je isto kao i kod osoba u općoj populaciji.