Shizofrenija – pojam i definicija

Sve dosadašnje definicije pojma „shizofrenija“ zapravo znače i objašnjavaju da je kod osoba oboljelih od shizofrenije prisutna dezorganizacija psihičkih funkcija.

Riječ shizofrenija potječe od grčkih riječi “shizein” (cijepanje, rascjep) i “phren (um, tijelo) . Prijevodom tih riječi shizofreniju bi se moglo jednostavno definirati kao “rascjep uma”. Međutim, taj “rascjep” puno je složeniji jer se odnosi na nesklad (disocijaciju) između mišljenja u odnosu na afektivitet, volju i ponašanje oboljele osobe.

Krajem 17. stoljeća engleski je liječnik Thomas Willis opisao stanje otupjelosti kod adolescenata koji su tijekom svog djetinjstva bili živahni, duhoviti i veseli poput svojih vršnjaka.

U 19. stoljeću njemački psihijatar Ewald Hecker razvija koncept „hebephrenia“ opisujući nestalnost ponašanja adolescenata izazvanog propadanjem intelektualnih funkcija. Njegov sunarodnjak psihijatar Emil Kraeplin također opisuje shizofreniju kao sindrom koja se pojavljuje u ranoj mladosti i uzrokuje prerano gubljenje kognitivnih sposobnosti (preranu demenciju) i naziva ga dementia praecox. Švicarski psihijatar Eugen Bleuler 1911.g. preimenovao je naziv dementia praecox i prvi uveo termin “shizofrenija” za bolest koju karakterizira , prema tzv. “Bleulerovom 4A modelu“, poremećaj Asocijacija, neprimjeren Afektivitet, Ambivalencija i Autizam.

Bleulerov pojam odnosno termin ili riječ „shizofrenija“ zadržao se do danas. Iako bi se trebao upotrebljavati isključivo kao „oznaka“ za specifičan psihički (psihijatrijski) poremećaj temeljen na precizno određenim dijagnostičkim kriterijima, nerijetko se koristi kao metafora da je netko „shizofren“ ako je neodlučan, neracionalan , nekonzistentan ili neorganiziran ili kada na bilo koji način „odstupa“ od „normale“.

Razvojem psihijatrije i brojnim istraživanjima uzroka (etiologije) kao i psihopatoloških obilježja bolesti mijenjala se i proširivala definicija shizofrenije. Mnogi autori složni su u svojim definicijama da se radi o „sindromu ili spektru ili skupini poremećaja“ i opisuju iste simptome, tijek i ishod bolesti.

Neki od autora definiraju shizofreniju kao skupinu psihotičnih poremećaja koji su karakterizirani poremećenim mišljenjem u kojem ideje nisu logički povezane. Vidljiva je manjkava percepcija i patnja, kao i bizarni poremećaji motoričke aktivnosti te površniji i neprimjereni osjećaji.

Prema drugim autorima shizofrenija obuhvaća spektar psihijatrijskih poremećaja heterogene etiologije te ju je ispravnije nazvati kliničkim sindromom kojeg čini skup mentalnih i bihevioralnih fenomena.

Sve dosadašnje definicije pojma „shizofrenija“ zapravo znače i objašnjavaju da je kod osoba oboljelih od shizofrenije prisutna dezorganizacija psihičkih funkcija zbog čega iskrivljeno, na drugačiji način, doživljavaju stvarnost, gube vezu sa stvarnošću, često se povlače u svoj autistični svijet u kojem doživljavaju bizarne fantazije, halucinacije ili sumanuta doživljavanja te da zbog poremećaja nižih i viših psihičkih funkcija kao što su mišljenje, pažnja, koncentracija, izražavanje (ekspresija) osjećaja i suvislost govora protekom vremena dolazi do propadanja ličnosti i do socijalnog, obiteljskog i radnog disfunkcioniranja.

Simptomi / Klinička slika

Kod osoba oboljelih od shizofrenije kao posljedica neurobioloških promjena u mozgu dolazi do promjena u doživljavanju sebe i stvarnosti, mijenjanja odnosa s okolinom, sustava vrijednosti, voljnih i nagonskih funkcija, kognitivnog funkcioniranja, izražavanja emocija, ali i ponašanja oboljele osobe. Te nabrojane promjene vidljive su u kliničkoj slici odnosno u simptomima koje bolesnik iskazuje.

Klinička slika shizofrenije je heterogena i prezentira se kao sindrom. 

Prema tzv. peterokutnom modelu simptomi se dijele na pozitivne, negativne, afektivne, kognitivne i agresivne.

U akutnoj fazi bolesti najčešće se pojavljuju pozitivni i agresivni simptomi, ali se kod nekih bolesnika već u prvoj epizodi bolesti pojavljuju afektivni i kognitivni simptomi, ponekad i negativni simptomi. U kroničnoj fazi i u remisiji ( faza odsustva simptoma) izraženi su kognitivni i negativni (deficitarni) simptomi.

Kognitivni simptomi u shizofreniji

Iako se smatra da će se oko 22 % bolesnika nakon prve epizode bolesti potpuno oporaviti, većina će iskusiti ponovnu pojavu simptoma - relaps.

U tipične kognitivne simptome ubrajamo:

• slabljenje apstraktnog mišljenja (nerazumijevanje poslovica i simbola uz doslovno shvaćanje i tumačenje sadržaja koji je izrečen)
• oslabljena pažnja i koncentracija
• smetnje zapamćivanja i prisjećanja

Osim navedenih kognitivnih simptoma, neki autori svrstavaju alogiju (siromaštvo govora), osiromašen sadržaj mišljenja i stereotipno mišljenje (ponavljanje jednih te istih misli, ideja, stavova ili fraza) u kognitivne simptome iako su to zapravo negativni simptomi shizofrenije.

Od same pojave bolesti, već u prodromalnoj fazi (kada nema simptoma ili su neupadljivi i ne remete funkcioniranje bolesnika), prisustvo bolesti negativno utječe na kognitivne funkcije.

Sam tijek bolesti koji je važan jer utječe na kognitivne funkcije, nakon prve epizode pojave bolesti nije moguće predvidjeti. Iako se smatra da će se oko 22 % bolesnika nakon prve epizode bolesti potpuno oporaviti, većina će iskusiti ponovnu pojavu simptoma (relaps). Kod 35 % bolesnika izmjenjivat će se periodi akutne faze i periodi odsustva simptoma (remisija), 8 % bolesnika doživljavat će periode akutnih i kroničnih faza, dok će kod oko 35 % bolesnika izmjenjivati akutne i kronične faze s progresivnim zatajenjem funkcioniranja samog bolesnika.

Kao posljedica nepostizanja dužeg odsustva simptoma odnosno do postizanja remisije, dolazi do trajnog oštećenja kognitivnih funkcija i do disfunkcionalnosti osoba oboljelih od shizofrenije. U njihovom svakodnevnom životu otežana im je verbalna komunikacija s obitelji i sa socijalnom sredinom, ne mogu izraziti svoje želje, osjećaje i potrebe, ne mogu izvršavati školske i radne obaveze, planirati i pravovremeno izvršavati rutinske obaveza i životne potrebe i na taj način dolazi do njihovog povlačenja i izolacije od obitelji i društva.

Liječenje shizofrenije

U liječenju shizofrenije uvijek je cilj izabrati i primijeniti lijek koji će imati dobar terapijski učinak uz najmanji rizik za razvoj nuspojava.

U liječenju shizofrenije uvijek je cilj izabrati i primijeniti lijek koji će imati dobar terapijski učinak (ukloniti simptome) uz najmanji rizik za razvoj nuspojava i koji će dovesti do postizanja oporavka bolesnika i uspostavljanja obiteljske, radne i socijalne funkcionalnosti.

Prvi izbor u liječenju uvijek su antipsihotici jer su učinkoviti u svim fazama bolesti. Njihov mehanizam djelovanja vrlo je složen, ne samo zato što je ciljano „mjesto“ njihovog djelovanja mozak, nego i zato što, djelovanjem na receptore u mozgu istovremeno djeluju i na iste vrste receptora u drugim tjelesnim sustavima i organima, što uvijek treba imati na umu kod primjene antipsihotika.

Antipsihotici se međusobno razlikuju prema farmakodinamici (mehanizam djelovanja lijeka) i farmakokinetici (apsorpcija, distribucija, metabolizam i izlučivanje lijeka).

Uobičajeno se antipsihotici dijele na tipične (stare ili klasične) i na atipične (nove).

Tipični antipsihotici su antagonisti dopamina čime ostvaruju antipsihotični učinak uz rizik razvoja tzv. ekstrapiramidnih nuspojava - „EPS“. Novi ili atipični antipsihotici antagonisti su dopamina i serotonina i za razliku od tipičnih antipsihotika imaju širi farmakološki profil odnosno posjeduju afinitet za vezanje na više vrsta receptora u odnosu na tipične antipsihotike i samim time imaju manji potencijal izazivanja EPS-a.

Antipsihotici s učinkom na kognitivne simptome

Neki od antipsihotika treće generacije, osim svog antipsihotičkog djelovanja, pokazuju pozitivan utjecaj na kognitivne simptome.

Osim već spomenute podjele antipsihotika na tipične i atipične, antipsihotici se dijele i na antipsihotike prve, druge i treće generacije.

Sve tri generacije antipsihotika ostvaruju antipsihotični učinak, međusobno se razlikuju prema svome afinitetu za vezanje na određene receptore u mozgu odnosno prema svom mehanizmu djelovanja.

Neki od antipsihotika treće generacije (tzv. najnoviji antipsihotici), osim svog antipsihotičkog djelovanja, pokazuju pozitivan utjecaj na kognitivne simptome.

U tu grupu ubrajaju se aripiprazol, breksipiprazol, kariprazin i lurasidon. Ovi antipsihotici, za razliku od antipsihotika prve i druge generacije, parcijalni su agonisti dopaminskog sustava, praktički ne izazivaju EPS, ali se i pri njihovoj primjeni mogu pojaviti određene nuspojave.

Međutim, treba napomenuti da iako su antipsihotici temelj liječenja shizofrenije, u pokušajima oporavka kognitivnih funkcija oboljelih od shizofrenije važnu ulogu imaju i nefarmakološke metode liječenja poput psihoterapije prilagođene oboljelom od shizofrenije (KBT – kognitivno bihevioralna terapija), metakognitivni trening, treninzi socijalnih vještina i razne druge terapijske metode s ciljem poboljšanja kognitivnih funkcija i boljeg funkcioniranja osobe oboljele od shizofrenije.

Literatura

1. Jakovljević M (2001) Suvremena farmakoterapjia shizofrenije. Od neurobiologije do potpune reintegracije. Medicinska naklada. Pro mente. Zagreb.
2. Jones PB, Buckley PF (2006) Schizophrenia. Lundbeck Institute. Elsevier Limited.
3. Yuhas, D. (2013) Throughout History, Defining Schizophrenia Has Remained A Challenge (Timeline). Scientific American.
4. Davidson GC, Neale, JM.(2002) Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko. Naklada Slap.
5. Jakovljević M (2011) Shizofrenija u teoriji i praksi. Etiopatogeneza i klinička slika. Pro mente. Zagreb.
6. Stahl MS (2008) Stahl's Essential Psychopharmacology. Neuroscientific and Practical Applications. 3th ed. Cambridge.
7. Karlović D, Peitl V, Silić A. (2019) Shizofrenija. Naklada Slap.  Zagreb.