Slavko Lovasić
23.02.2010.
Palijativna skrb nije samo fizička pomoć, ona nije samo rješavanje patnje i bola najsuvremenijim medicinskim spoznajama, ona je daleko više, kako nadvladati strah, kako pružiti pomoć u prizivu naše svijesti da slijedi neumitni nastavak započet našom pojavom na ovoj prekrasnoj planeti.
Nadvladati strah i osjetiti vrhunaravnu vrijednost samoće koju osjete samo dovoljno slobodni koji u neumitnom odlasku shvate novu pozitivnu vrijednost. "Najsretniji je onaj čovjek koji kraj Svog života povezuje s početkom." Goethe
Ovaj tekst stoji uokviren u minijaturi na zidu pokraj vrata pri izlasku iz moje ordinacije i jasno je vidljiv svakom tko još želi nešto komentirati, pitati, ili se sjeti nečeg što bi mi htio reći. Tada obično pročita ovaj tekst, zastane i nakon toga s uzdahom prokomentira, da to je istina, ali... Jesmo li odista svjesni, jesmo li odista u potpunosti prigrlili taj dar života na ovom prekrasnom putovanju zemaljskim stazama i putovima? Nismo li se previše s jakom željom i usmjerenom snagom podredili tom zemaljskom kao vječnom, jedinom i neuništivom postojanju dok se najednom ne dogodi? Umiru oni gore i oni dolje, desno i lijevo, a to se događa bilo kada u svačijem životu neznano, naglo, dugo i polagano, a vrijeme bezbrižno tka čas za časom sve dok ne dođe čas kad će vrijeme biti bez nas. Odjednom shvatimo da radost i sreća nisu ništa drugo doli vrijeme, koje nas neumoljivo juri i tjera, iznenadni najveći dar nama u cijelosti tog trenutka prije kraja. Taj trenutak ne mjeri se otkucajima sata, već jednim dugim uzdahom u kojem kratka sadašnjost postane vječnost. Branimo se i ne želimo udovoljiti svojoj radoznalosti i u svoju glavu ugraditi tek nekoliko čipova koji će nas uvijek prisjetiti na neumitnost odlaska nakon nikad dovoljno nahvaljenog i radosti okrenutog rođenja. Palijativna skrb nije samo fizička pomoć, ona nije samo rješavanje patnje i bola najsuvremenijim medicinskim spoznajama, ona je daleko više, kako nadvladati strah, kako pružiti pomoć u prizivu naše svijesti da slijedi neumitni nastavak započet našom pojavom na ovoj prekrasnoj planeti. Nadvladati strah i osjetiti vrhunaravnu vrijednost samoće koju osjete samo dovoljno slobodni koji u neumitnom odlasku shvate novu pozitivnu vrijednost. "I to se mora obaviti, i taj Božji posao su svi moji prije mene učinili, pa se i ja nadam da ću to isto moći učiniti" govorila mi je često moja draga pacijentica mirno odlazeći s blagim osmjehom na licu dva mjeseca prije navršene 104. godine. U zajedničkom promišljanju želim skrenuti vaše misli na današnje mogućnosti pružanja medicinske potpore u tim tako važnim "posljednjim" trenucima koje sam kroz svoj 40-godišnji rad u praksi doživljavao i primjenjivao. Kao mladom liječniku punom snage i stečenog znanja, borba protiv neumitnog bilo je samo jedno od razočaranja zbog nemoći i unaprijed izgubljene bitke. Javljalo se ogorčenje i prkos, jer to se nije smjelo dogoditi, trebalo se nabaviti najsuvremenije lijekove kojima ćemo pomoći, održati, liječiti... a na kraju ipak nemoć. Danas liječnike podučavamo kako unaprijediti život, očuvati zdravlje, a umirući bolesnik izravno je proturječje te obaveze, pa zato ponekad liječnici reagiraju na umiruće bolesnike kao na neuspjeh svoje stručnosti. Tek osobno iskustvo u vlastitoj obitelji očvrsnulo me je u spoznaji da se treba u ovim trenucima ipak drugačije postupati od onog naučenog iz predavanja i knjiga.
Makar danas, kad spomenemo palijativnu skrb, doista je u nazivu sve rečeno, jer se radi o načinu pomoći na putovanju bez povratka. Liječnici često žele govoriti o medicinskoj pomoći bolesniku u terminalnoj fazi bolesti usmjerivši svoju pomoć prema onome gdje je medicina danas jaka, a to je otklanjanje boli. Sigurno, kao i inače u medicini, može nastati velika opasnost, jer se počinju primjenjivati sheme, algoritmi temeljeni na statističkim vjerojatnostima, ali, kao što sam u uvodu napomenuo, moramo misliti da se ovdje radi o pojedincu, jedinki za koju treba uvijek i iznova prilagoditi algoritme znanja. Bolesniku u terminalnoj fazi bolesti palijativna skrb pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Pri tome iskreno suosjećanje s bolesnikom spada u najviše znanje i dostignuće u medicini. U obiteljskoj medicini, putujući godinama u zajedništvu s pacijentima, nerijetko je poveznica između pacijenta i liječnika na drugačijim osnovama, nego ona koja se možda stvorila njegovim povremenim boravkom u ambulanti ili bolničkom odjelu. Poznajući do detalja ne samo bolesti, obiteljski liječnik poznaje i bolesnikovu obitelj, okolinu u kojoj on živi, radi, a posebno njegovu kulturološku i društvenu usmjerenost i promišljanje. On nerijetko poznaje i njegove tajne, skrivene strahove i tjeskobe koje možda ne poznaju njegovi u okolini u kojoj živi. Postoji pravo umijeće kako se predati pacijentu, a istovremeno zadržati profesionalnu čistoću posla koji se obavlja. Ne treba skrivati spoznaju da se to često ne postiže, jer i liječnik je samo čovjek ograničen ljudskim sposobnostima ili manjkavostima. Ipak, ne smijemo kao liječnici nikad zaboraviti da najviše, ali i najstrože ocjene našeg poziva i ljudskosti dobivamo kroz palijativnu skrb.
Kako je to univerzalna potreba, u definiciji pojma čini se da ona koju je dala WHO 2002. godine najprimjerenija potrebama. "Palijativna skrb je pristup, kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to kroz sprječavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema" (SZO-Svjetska zdravstvena organizacija, 2002.).
Želio bih naglasiti, da je ovdje naglasak na pomoći pojedincu, ali nimalo nije nevažno, dapače neki puta daleko važnije pomoć obitelji. Rijetki su oni koji nisu imali potrebe susresti se s ovakvim događajima u obitelji i baš zbog budućih mogućih takvih trenutaka uvijek valja iznova prisjetiti se istih. "Ja sam riješila problem svojih roditelja, smjestila sam ih u ustanovu i nemam brige" čuje se sve češće u ordinacijama obiteljske medicine. Da li smo u egoizmu vlastitog života odista riješili njihov problem? Sve dok me sjećanje na grčenje tijela i nemirnu borbu duše koje nestaje u trenu kad najmilija osoba stisne ruku umirućem, uvijek ću predlagati i tražiti načine da ti posljednji trenuci budu s onima koji su nas doveli na životni put. Znam, to nije lako i nije uvijek moguće, ali kadgod i gdjegod je moguće to je najljudskije i najsnažnije povezivanje ovog i budućeg vremena. Dakle, glavni cilj palijativne skrbi je poboljšanje kvalitete bolesnikova života, jer je za očekivati da se na sam tijek bolesti više suvremenim medicinskim spoznajama i metodama ne može bitno utjecati. Ona se provodi u bolnicama, hospicijima i najčešće u domu bolesnika. Bolnica bi trebala biti tek mjesto u kojima se rješava komplikacija bolesti ili novonastalog stanja, dok trajno mjesto provođenja palijativne skrbi trebaju biti dom bolesnika. Kao što sam spomenuo, nemaju svi ljudi sreću zajedničkog života u vremenu, već ostaju često sami i vrijedno je civilizacijsko dostignuće ljudskosti u terminalnoj fazi njihovih bolesti smještaj takvih osoba u hospicij.
Kao liječnik obiteljske medicine usredotočit ću svoje izlaganje na lijekove u palijativnoj skrbi i onoj pomoći koju kroz svakodnevnu praksu provodimo. Prije samog liječenja treba pripremiti bolesnika i njegove najbliže jednim duljim razgovorom, objasniti koje mogućnosti stoje na raspolaganju i kako će ih koristiti. Kod razgovora s bolesnicima u terminalnoj fazi njihovih bolesti treba ispitati koliko bolesnik i njegova obitelj znaju o bolesti i ishodu, kakvi su stavovi bolesnika i članova obitelji prema bolesti, saznati o eventualnim ranijim iskustvima s takvim bolesnicima. Tko je dominantna osoba u obitelji, ili nastoji to odlaskom bolesnika postati, njegove moguće reakcije, moguće reakcije članova obitelji, uz stalno preispitivanje vlastitih osjećaja i stavova, suosjećanja i žaljenja. Za takav razgovor se treba pripremiti i osigurati mjesto koje osigurava privatnost. Treba iskreno razgovarati o prognozi na način koji je bolesniku razumljiv, izbjegavati previše medicinskih detalja. Ako nešto nije razumio, treba to ponoviti i pokazati da smo razumjeli što nam želi reći. Tijekom razgovora treba dopustiti bolesniku i obitelji da izraze svoje emocije, tišina koja nastaje tijekom razgovora uvijek mora biti tolerirana. Uvijek treba ostaviti prostora za nadu, posebno podržati članove obitelji koji u takvim trenucima mogu biti potpuno slomljeni i izgubljeni.
ADRESA ZA DOPISIVANJE Prim. Slavko Lovasić, dr.med. Specijalist obiteljske medicine e-mail: slavko.lovasic@zg.t-com.hr
Izvor: HKLD