Što je uopće adolescencija?

Smatra se da najviše mentalnih poremećaja odraslih započinje krajem adolescencije.

Pod adolescencijom psihijatrija smatra  normalan razvoj mladih osoba u dobi od 12. do 26. godine života, odstupanja od normalnog razvoja te razloge koji uvjetuju takva odstupanja.

Adolescencija je specifičan psihički (psihosocijalni), dok je pubertet biološki (anatomski) životni razvoj, obilježen dubokim promjenama, pri čemu dolazi do transformacije djeteta u odraslu osobu,  tj. seksualno i psihosocijalno zrelu osobu. 

Trajanje ovog, razvojno vrlo burnog životnog razdoblja u prosjeku je 15 godina. Međutim, ono ovisi i o kulturi, društvu, trajanju školovanja, zasnivanju prvog radnog odnosa, kao i strukturi same obitelji u kojoj adolescent živi te odnosima unutar nje. 

Današnji je trend produžavanje ovog životnog razdoblja koje počinje početkom puberteta od 10 do 12. godine života. U pogledu trajanja adolescencije postoje individualne razlike kao što su spol, sociokulturalne prilike te genetski faktori. Primjerice, djevojčice ulaze u pubertetskufazu znatno ranije od dječaka a i ranije izlaze iz nje (čak i do 2 godine razlike).

Adolescencija je životno razdoblje emocionalnih potresa, hormonskih i somatskih promjena koje se javljaju u pubertetu. Te promjene mogu dovesti do emocionalnih poremećaja ako se javljaju ranije ili kasnije u odnosu na vršnjake. Nesklad između kognitivnog i somatskog razvoja te pojačanih nagonskih impulsa kao i zahtjeva socijalne zrelosti može dovesti do uznemirenosti kod adolescenta te značajnog porasta anskioznosti, „bure i potresa“, što od njega zahtijeva značajan napor u novonastalom psihosocijalnom prilagođavanju.

Ako je prethodni psihosocijalni razvoj bio s poteškoćama, pred adolescentom je vrlo složen zadatak. Posljedice mogu biti emocionalni i drugi psihički poremećaji kao što su: poremećaji ponašanja, ovisnosti, poremećaji raspoloženja, depresija, spolno prenosive bolesti i drugi.

Smatra se da najviše mentalnih poremećaja odraslih započinje krajem adolescencije.

Normalan razvoj

Da bi adolescent postao zrela i samostalna osoba, mora ostvariti stabilan koncept vlastitog identiteta koji mu omogućava da doživljava sebe kao individuu, samostalnu, svjesnu svoje tjelesne i spolne zrelosti, drugih ljudi i društva u cjelini, kao i prihvaćanje vlastitih interakcija s njima.

Normalan razvoj određen je složenim utjecajima bioloških, psiholoških i društvenih faktora.

Biološko sazrijevanje, anatomsko i fiziološko, ovisi o genskim faktorima i biološkim potencijalima svake osobe. Proces mogu usporavati ili ubrzavati specifični nasljedni i hormonski faktori kao i životni uvjeti.

Psihološki razvoj je konstantno prilagođavanje na biološke promjene(prihvaćanje vlastite osobe, izgleda, tijela), usvajanje muško-ženskih uloga u društvu, oblikovanje i usvajanje moralnih i etičkih vrijednosti, spolni i vlastiti identitet, individualizacija osobnosti koja prihvaća figure roditelja i autoriteta, sposobnost odabira životnih ciljeva, karijere i dr.

Počeci procesa spolnog sazrijevanja i interesa ne počinju s pubertetom, seksualni nagon je prisutan od samog rođenja, ali počinje dominirati ulaskom u pubertet.

Silna previranja preplavljuju život adolescenta koji je u konstantnom sukobu, nemiru sa samim sobom i okolinom, roditeljima te autoritetima. Adolescent, s jedne strane, teži samostalnosti, dok je, istovremeno vrlo nesiguran. Sliku o samom sebi iz razdoblja djetinjstva uglavnom preuzima od roditelja, no sada se mora početi oslanjati na svoj vlastiti sud i sud okoline (uglavnom vršnjaka).

Okupiran je izgledom svojeg tijela, seksulanim izborom, intelektualnim i socijalnim sposobnostima, traži svoj status i mjesto u društvu. Stanja nemira često su praćena velikom nesigurnošću, niskim samopouzdanjem, osjećajem manje vrijednosti...

Da bi adolescent postao zrela i samostalna osoba, mora ostvariti stabilan koncept vlastitog identiteta koji mu omogućava da doživljava sebe kao individuu, samostalnu, svjesnu svoje tjelesne  i spolne zrelosti, drugih ljudi i društva u cjelini, kao i prihvaćanje vlastitih interakcija s njima.

Najveći broj adolecenata uspješno postiže svoju autonomiju. Međutim, kod onih nedovoljno pripremljenih i osjetljivijih (utjecaj herediteta, biološki i psihodinamski razvoj) može doći do razvoja raznih emocionalnih i psihičkih poremećaja (1).

Specifičan odnos s roditeljima i autoritetima

Adolescenti imaju specifičan odnos s roditeljima i autoritetima. Žele sobodu i samostalnost, no kako bi se osamostalili, moraju se osloboditi (separacija) utjecaja istih, prema kojima su često kritičnog i/ili  hostilnog stava, različitog inteziteta, ali to se smatra normalnim psihičkim procesima te razvojne faze. Često ih konfrontiraju, dok se istovremeno  osjećaju nesigurno. Znaju da bez njih ne mogu, da su im bitni, što pojačava njihovu nesigurnost, anksioznost, osjećaj manje vrijednosti, te se iz tog razloga pojačava potreba druženja s vršnjacima.

Utjecaj vršnjaka jača, a roditelja slabi

 Utjecaj roditelja se nastoji oslabiti ili prekršiti, odupirući se tako autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja . Određene skupine vršnjaka propisuju način oblačnja, glazbeni ukus, provođenje slobodnog vremena, stil života općenito.

Ta pravila određene skupine vršnjaka, adolescentima daju osjećaj prividne sigurnosti i olakšanja jer sve odluke ne moraju donositi sami, a s druge strane, ne doživljavaju kao nametanje što je slučaj s roditeljima i odraslim autoritetima.

Razdoblje adolescenije je životna faza prepuna strahova, frustracija i nesigurnosti, u kojoj je adolescentima neophodna  tolerancija i ljubav, ohrabrenje i podrška kako bi ju što bezbolnije prošli i razvili se u odrasle, mentalno zdrave i emocionalno stabilne jedinke .

Kada se treba zabrinuti?

Adolescentna se kriza smatra prolaznim psihičkim poremećajem prilagodbe, traje kratko, ali može doći i do ozbiljnih poremećaja: od suicidalnog ponašanja, depresije, anskioznosti, bolesti ovisnosti (alkohol, droge...), rizičnog seksualnog ponašanja čija posljedica mogu biti spolno prenosive bolesti i drugo. (2)

Posebno osjetljiva skupina adolescenata dolazi iz disfunkcionalnih obitelji, ali i iz obitelji hiperprotektivnih ili agresivnih roditelja.

Ukoliko adolescent nije u stanju postići sve zadane ciljeve, vrlo često se razvijaju psihopatološki poremećaji kao što su (3):

1. POREMEĆAJ INDENTITETA - psihički simptomi: emocionalni nemir, strah od separacije, anksioznost, nagle promjene raspoloženja, depresija, suicidalna promišljanja, poremećaji u prehrani, poremećaji spavanja, uzimanje droga, smetnje koncentracije, često mijenjanje spolnih partnera;
2. KRIZA INTIMNOSTI - minimalni kontakti s okolinom, vršnjacima i suprotnim spolom;
3. KRIZA ODLUČIVANJA - poteškoće pri donošenju odluka;
4. POREMEĆAJ PRILAGODBE (ADOLESCENTA KRIZA) - strah, depresija, poremećaj prehrane i spavanja, često mijenjanje partnera te povećan rizik od spolno prenosivih bolesti, alkohol, droge
5. POREMEĆAJ SPOLNOG IDENTITETA - intenzivan strah do paničnih razmjera (homoseksualna panika), rano sklapanje bračne zajednice;
6. SPECIFIČNA RADNA ILI AKADEMSKA INHIBICIJA – izbjegavanje i odugovlačenje u izvršavanju školskih (fakultetskih) obveza;
7.  SMETNJE PONAŠANJA - učestali konflikti sa samim sobom, s obitelji, vršnjacima, okolinom, impulzivno i agresivno ponašanje;
8.  NEUROZE - psihičke smetnje i psihosomatske tegobe;
9.  RIZIČNO SPOLNO PONAŠANJE
10. OVISNOST O ALKOHOLU I DROGAMA

Zaključak

U današnjem društvu adolescent ima sve zahtjevniju zadaću u oblikovanju vlastitog identiteta. Kao modeli identiteta i uzora najčešće su roditelji koji često ni sami nisu ostvareni kao potpune ličnosti.

Adolescentna kriza često je rizik, ali i šansa mladima da se razviju u emocionalno zrele i zdrave odrasle osobe.

Da bi proces izlaska iz krize bio što bezbolniji, izuzetno je važna podrška, tolerancija, osjećaj sigurnosti i ljubavi od okoline. Roditelji bi trebali nastupiti iskreno, dosljedno, otvoreno, razumljivo. Najzahtjevnija vještina koju roditelji moraju svladati u odnosu sa svojom djecom je da postupno proširuju prava, a smanjuju ograničenja i zabrane.

Trebaju biti partneri za trening, uz pružanje maksimalnog otpora, ali uz minimalne povrede.

Ponekad je nužan i „bunt mladosti“ te neopravdana samouvjerenost koju treba prepoznati i na nju ne uzvraćati agresijom.

Tada adolescent prelazi u zrelu osobu koja može prihvatiti svoje nedostatke bez velikog osjećaja krivnje ili stida, uz razvijen osjećaj vlastitog identiteta, samostalnosti, s uvažavanjem okoline i uživanjem u partnerskom odnosu.

Literatura

1. Nikolić S., Marangunić M. i sur. Dječja i adolescentna psihijatrija. Školska knjiga Zagreb, 2004.
2. Nikolić S. i sur. Mentalni poremećaji u djece i omladine, vol. 3. Školska knjiga Zagreb, 1992.
3. Kaličanin P., Psihijatrija III, Posebne teme, Elit- Medica, Beograd, 2002.