Ovisnost o benzodiazepinima, iako česta u ambulantama liječnika obiteljske medicine, rijetko bude prepoznata. Nastaje nakon dugotrajnog korištenja benzodiazepina, čak i u malim dozama, a karakterizira je fizička i psihička ovisnost te sindrom ustezanja po ukinuću terapije. Liječenje je dugotrajan, zamarajući proces za pacijenta i liječnika te često ne završi izlječenjem.

Prikaz slučaja: 58-godišnji pacijent, građevinski radnik, javlja se liječnici obiteljske medicine s traženjem propisivanja terapije bromazepamom. Inače bivši ovisnik o alkoholu, navodi da je od Domovinskog rata uzimao bromazepam povremeno, a posljednjih 16 godina svakodnevno, više puta dnevno, ističući da bez njega ne može vršiti normalne dnevne funkcije. Navodi i da ga je sram, ali da ne želi ići psihijatru. Osim dijagnoze ovisnosti liječnica prepoznaje simptome anksiodepresivnosti. Pacijentu je pružen psihosuport, bromazepam ostavljen u terapiji i dodan sertralin.

Cilj je bio postupno smanjivati dozu te s vremenom posve ukinuti uzimanje bromazepama. Pacijent je dolazio na kontrole jednom mjesečno, po potrebi i češće. Tijekom terapije javljali su se problemi tipa nesanice i gastritisa, ali pacijent je to dobro podnosio. Uz suportivnu terapiju i razgovore kroz dvije godine uspio je znatno smanjiti uzimanje bromazepama. Na zadnjoj kontroli pacijent je subjektivno dobro, normalno funkcionira, navodi da često zaboravi uzeti bromazepam po nekoliko dana, zadovoljan je trenutačnim tijekom i motiviran je za daljnje liječenje.

Zaključak: Liječnici obiteljske medicine imaju značajnu ulogu u liječenju svih psihičkih poremećaja, pa tako i bolesti ovisnosti. Oni su u prednosti u odnosu na druge specijalnosti zato što zbog bliskog odnosa s pacijentima i individualnog pristupa mogu postići bolju suradljivost i rezultate. 

Tihana Serec, Valerija Bralić Lang