Genitalni herpes je spolno prenosiva bolest uzrokovana herpes simpleks virusima (HSV). Dva su tipa virusa: tip 1 (HSV-1) i tip 2 (HSV-2) i oba se prenose izravnim kontaktom. Infekcije uzrokovane HSV-2 gotovo se uvijek očituju kao genitalni herpes, dok se infekcije uzrokovane HSV-1 češće javljaju ekstragenitalno. Epidemiologija vezana uz tipove virusa i lokalizaciju infekcije uvelike ovisi o uobičajenom spolnom ponašanju u određenoj sredini. U zemljama razvijenog svijeta prve epizode genitalnog herpesa sve češće su uzrokovane HSV-1 - ponegdje i do 50% slučajeva.

Dijagnoza genitalnog herpesa najčešće se postavlja na temelju kliničkog nalaza osobito kada se radi o tipičnim vezikuloznim i ulceroznim lezijama. Ovakva dijagnoza je ograničenog značenja budući se na temelju kliničke slike ne mogu sa sigurnošću isključiti drugi infektivni i neinfektivni uzročnici genitalnih lezija. Infekcije uzrokovane herpes virusima u urogenitalnom području mogu se očitovati i nekarakterističnom kliničkom slikom. Stoga je mikrobiološka dijagnostika neophodna u svim slučajevima sumnje na genitalni herpes, a osobito u slučaju netipičnih prezentacija i lokalizacija genitalnog herpesa, te ekstra-genitalnih komplikacija.

U slučaju sumnjivih lezija, metode izbora su izravne metode virološke dijagnostike: izolacija virusa, detekcija antigena i molekularne metode - prvenstveno lančana reakcija polimerazom (PCR). Iako je do sada zlatni standard bila izolacija virusa, nove preporuke prednost daju molekularnim metodama, osobito nakon pojave IVD i CE certificiranih PCR-testova na tržištu. Osjetljivost ovih metoda u odnosu na klasičnu izolaciju virusa veća je za 11-71%, te su one postale metode izbora za detekciju virusa i tijekom asimptomatskog lučenja. Nadalje za molekularne metode nije potrebno očuvati infektivnost virusa tijekom transporta, tako su da su uvjeti transporta i pohrane uzroka manje zahtjevni. U laboratorijima u kojima nije moguće provesti izravnu dijagnostiku PCR-om ili izolacijom virusa, preporuča se detekcija antigena imunofluorescentom metodom. Osjetljivost ove metode može biti jednaka kao i za izolaciju virusa, ali je niža u odnosu na PCR. I za ovu metodu nije potrebno osigurati hladni lanac tijekom transporta. Tipizacija virusa izvodi se kao sastavni dio svih do sada navedenih metoda izravne dijagnostike. Određivanje tipa virusa ima svoje značenje prvenstveno u prognostičkom, savjetodavnom i epidemiološkom smislu. Rekurencije kao i supkliničko lučenje virusa daleko su češće uzrokovani s HSV-2. Ne preporuča se serološko testiranje u svrhu postavljanja etiološke dijagnoze genitalnog herpesa, osim u slučajevima kada se radi o rekurentnim epizodama ili atipičnim simptomima bez mogućnosti potvrde izravnim metodama dijagnostike. Također, serologija na HSV-1 i HSV-2 obvezatni je dio pretraga u sklopu obrade trudnica na TORCH infekcije.

Sunčanica Ljubin-Sternak