Kod djece čije su majke tijekom trudnoće bile izložene opasnim situacijama ili događajima koji su uzrokovali bol i patnju te tako doveli do stanja stresa primijećen je povećani rizik od psihičkih poremećaja, a pretpostavljeni mehanizmi koji do toga dovode su povećane razine kortizola i promjene u epigenetskoj regulaciji placentarnih gena uključenih u glukokortikoidni put.

Autori studije proveli su istraživanje kod ukupno 61 žene koje su bile zdrave trudnice čija je trudnoća prošla bez komplikacija i koje su rodile u terminu. Između 24. i 27. tjedna trudnoće, ispitanice su ispunile upitnike o stresu i raspoloženju te im je izmjerena koncentracija kortizola u slini. Zatim je u razdoblju od 34. do 37. tjedna utvrđena sprega (engl. coupling) između pomicanja fetusa i brzine otkucaja srca, a pri porodu su uzeti uzorci iz placente kako bi se utvrdila DNA metilacija na 3 gena uključena u glukokortikoidni put (HSD11B2, NR3C1 i FKBP5 geni). Sprega između pomicanja fetusa i otkucaja srca tijekom trudnoće ukazuje na koordinaciju fetalnog autonomnog i somatskog živčanog sustava te daje informaciju o razini razvoja središnjeg živčanog sustava.

Iako rezultati mjerenja kortizola i raspoloženja nisu pokazali njihovu povezanost međusobno, kao ni sa spregom fetalnog pomicanja i brzine otkucaja srca, samoprocijenjeni stres kod majki korelirao je s DNA metilacijom ispitivanih gena. Veći stupanj DNA metilacije HSD11B2 gena bio je jako povezan sa smanjenom spregom fetalnog pomicanja i srčanih otkucaja.

Ovo je prva provedena studija koja daje dokaze na molekularnoj razini te povezuje utjecaj stresa kod trudnica na fetus i epigenetske promjene u placentarnim genima. Ostaje nerazjašnjeno kako takvi metilacijski obrasci ulaze u interakciju s proizvodnjom kortizola i utječu na hipotalamo-hipofizno-adrenalnu os, no ovi rezultati naglašavaju da majčin stres direktno utječe na neuro-razvoj djeteta. Također, veoma je važno da istraživanja epigenetskih promjena zaživjela jer će zasigurno dovesti do brojnih novih, važnih spoznaja.