Pandemija COVID-19 dodatno je istaknula činjenicu da neki ljudi mogu živjeti zdravije i imati bolji pristup zdravstvenim uslugama od drugih, zahvaljujući uvjetima u kojima se rađaju, rastu, žive i rade. Diljem svijeta postoje oni koji imaju lošije uvjete stanovanja i lošije mogućnosti za obrazovanje, manje mogućnosti zaposlenja, veću spolnu nejednakost i imaju mali ili nikakav pristup sigurnom okruženju, čistoj vodi i zraku, sigurnoj hrani i zdravstvenim uslugama. Sve to uzrokuje bolesti koje je moguće izbjeći te šteti društvu u cjelini.

Svjetska zdravstvena organizacija ističe da je bolje zdravlje moguće osigurati promicanjem zdravih stilova života i smanjivanjem čimbenika rizika po ljudsko zdravlje proizašlih iz okolišnih, ekonomskih, socijalnih ili ponašajnih faktora okruženja. Jednako je važno razvijati sustav zdravstva koji pravično unapređuje zdravstvene ishode, čije usluge odgovaraju potrebama korisnika, koji je financijski održiv i pravičan te počiva na politici i praksi "neisključivanja". Uz to, važno je razvijati politiku zdravlja unutar sustava zdravstva te općenito razvijati politiku u kojoj se vodi računa o socijalnoj, ekonomskoj i okolišnoj dimenziji zdravlja.

Nejednakosti u zdravlju je važno analizirati i pratiti, ali i provoditi intervencije s ciljem pravednijeg pristupa kvalitetnim zdravstvenim uslugama. Ovogodišnja kampanja naglašava načelo WHO-a kako je "uživanje najvišeg mogućeg zdravstvenog standarda jedno od temeljnih prava svakog čovjeka bez obzira na rasu, vjeru, političko uvjerenje, ekonomski ili socijalni status."

Pandemija COVID-19 svjetska je zdravstvena kriza, ali najpogubnija je za prethodno već ranjive zajednice.

Tijekom aktualne COVID-19 pandemije upravo dolaze do izražaja postojeće nejednakosti u zdravlju, kako na globalnoj razini, tako i na nacionalnim i lokalnim razinama. One se očituju od uvjeta života pojedinaca ili populacijskih skupina i s time povezanih nemogućnosti kvalitetnog provođenja epidemioloških mjera i zaštite od infekcije, do distribucije cjepiva. Primjerice, procjenjuje se da će za proizvodnju količine dovoljne za globalne potrebe proći između tri i četiri godine, a prema analizi britanske humanitarne organizacije Oxfam, u 70 najsiromašnijih zemalja svijeta cjepivo neće dobiti devet od deset njihovih stanovnika. Pravo na zdravlje, odnosno pravo na neophodna cjepiva ima iznimnu važnost i trebalo bi, u duhu svih konvencija koje se na isto odnose, biti proglašeno globalnim javnim dobrom. Sporazum o intelektualnoj svojini (TRIPS) pruža državama mogućnost ograničavanja prava tvrtki na patent, kada je riječ o zdravstvenoj krizi.

Distribucija cjepiva na globalnoj razini zorno pokazuje kako nas očekuje još puno rada na pravednoj raspodjeli zdravstvenih resursa, ali i koliko je globalno zdravlje važno jer se ovakve pandemije mogu suzbiti samo ukoliko se suzbiju globalno.