Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder) se donedavno smatrao poremećajem koji se javlja uglavnom u ranom djetinjstvu i ranoj adolescentnoj dobi te da većina simptoma do adolescencije nestane ili se ublaže. Današnje su studije i klinička promatranja pokazala da 70 do 80% takve djece ima simptome hiperaktivnog poremećaja i u odrasloj dobi. Rezultati su pokazali da je prevalencija u dječjoj dobi prosječno oko 3 do 8%, ali zabrinjava podatak da 4% odraslih osoba pokazuje također slične simptome kao i djeca, odnosno da svega 20% odraslih osoba s hiperkinetskim poremećajem u djetinjstvu, ima pravilno dijagnosticiran poremećaj u odrasloj dobi. Glavni simptomi ADHD-a zastupljeni su kod oko 3 do 6% školske djece. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD učestaliji dva do tri puta više među dječacima nego među djevojčicama.

Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Također je bitno da:

• simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem;

• neki simptomi postojali su prije sedme godine života;

• neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina (npr. kućna, školska, radna);

• moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja.

Nepažnja

• Ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom zadatku, poslu ili drugim aktivnostima.

• Često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se direktno obraćamo.

• Često ne prate upute i ne dovršavaju školski zadatak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa), imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti.

• Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke, koji zahtijevaju trajniji mentalni napor.

• Često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.); ometaju ih vanjski podražaji.

• Često zaboravljaju dnevne aktivnosti. 

Hiperaktivnost

• Često tresu rukama i nogama ili se vrpolje na stolcu ili sjedalu.

• Ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje, gdje se očekuje da ostanu na mjestu.

• Često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira).

• Često imaju poteškoće ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti.

• Često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“.

• Često pretjerano pričaju. 

Impulzivnost

• Često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje.

• Često imaju poteškoća s čekanjem reda.

• Često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru). 

Na temelju navedenih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a: kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost), predominantno nepažljivi tip i predominantno hiperaktivno-impulzivni tip. 

Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći: nisko samopouzdanje, depresija, društvena izolacija, dosada, frustracije, strah prema učenju nečeg novog, zlouporaba alkohola ili droge, osjećaj da ne daju svoj maksimum i devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija. 

Kako bi na vrijeme prepoznali deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj i pružili djetetu adekvatnu podršku, od velikog je značaja educirati učitelje, roditelje i stručne suradnike. Čarobni štapić za navedene poteškoće ne postoji, a kada bi postojao bio bi sastavljen od: smirenosti, strpljenja, optimizma i pohvale kada je god to moguće!