Unatoč padu prakse označavanja boli kao "petog vitalnog znaka", od pacijenata se još uvijek često traži da ocjenjuju bol na numeričkoj ljestvici od 0 do 10. Implikacija je da se liječenje treba usmjeriti na smanjenje ocjene na barem blagi raspon (1 do 3), ako ne i na nulu. Taj cilj je teško postići, a može dovesti do neprimjerenog povišenja doza analgetika i riskiranja zlouporabe ili ovisnosti. Iz tog se razloga mnogi stručnjaci za bol više usredotočuju na liječenje boli kako bi poboljšali funkciju i pri tom koriste funkcionalne mjere za dokumentiranje napretka i više se oslanjaju na nefarmakološki pristup.

Istraživači su u ispitivanje uključili 663 pacijenta koji su liječeni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (srednja dob, 62 godine) i primali analgetike te imali dijagnozu kronične boli. Pacijente su pitali mogu li tolerirati bol (da, ne ili nema boli), a zatim su ih zamolili da ocijene bol u prethodna 24 sata na skali od 0 do 10 bodova. Pacijenti koji su svoju bol ocijenili nulom bili su isključeni. Nijedan pacijent koji je svoju bol ocijenio od 1 do 3 nije prijavio da bol ne može tolerirati, samo 19% onih koji su bol ocijenili 4 do 6 prijavili su da ne mogu tolerirati bol, a samo 53% onih koji su svoju bol ocijenili 7 do 10 smatra da je bol nepodnošljiva.

Ova studija donekle daje odgovor zašto neki pacijenti koji naizgled imaju jaku bol odbijaju uzimati analgetike. Većina pacijenata koji su svoju bol ocijenili 5 ili više također su prijavili da bol mogu tolerirati. Drugim riječima, postoji znatan nesrazmjer između percepcije težine boli i tolerancije boli kod pojedinih pacijenata. Posljedica je da bi mnogi pacijenti mogli nepotrebno primati jake analgetike za bol koju smatraju da je mogu kontrolirati. Fokusiranje na toleranciju boli također može pomoći pacijentima da shvate da nije uvijek nužno svesti jačinu boli na nulu kao koristan klinički cilj.