Prema dostupnim podacima niti jedan tip vježbi nije bolji u odnosu na druge u subakutnoj i kroničnoj križobolji, kada se vježbe uobičajeno i primjenjuju. Razlog za to je što svi tipovi vježbi i fizičke aktivnosti imaju slične opće učinke na abnormalne neurološke i upalne procese koji su udruženi s subakutnom i kroničnom križoboljom.

Jedna velika metaanaliza usporedbe različitih vidova terapijskih vježbi u kroničnoj križobolji (ukupno 217 različitih studija s više od 20 000 bolesnika iz 2021. godine) pokazala je da tri modaliteta (pilates, McKenzie terapije i tehnike funkcionalnog oporavka) imaju veće učinke na smanjenje boli i popravljanje funkcijskih oštećenja u odnosu na ostale modalitete. Međutim, učinci su bili uglavnom umjerenog stupnja uz određena ograničenja koja su uključila i potencijalni rizik od nepristranosti i različitu heterogenost populacije.

Stoga, u odsutnosti „jakih“ dokaza za superiornost pojedinih tipova vježbi ili koncepata liječenja križobolje, odluka najčešće ovisi o bolesnikovim preferencijama ili iskustvu kliničara.

Aerobne vježbe su učinkovite u smanjenju simptoma mehaničke križobolje. Metaanaliza iz 2015. godine od 8 različitih kohortnih studija pokazala je da različite aerobne aktivnosti poput bicikliranja, plivanja ili korištenja trake za trčanje mogu smanjiti bol i popraviti funkciju u kroničnoj križobolji.

Poznato je da različite vježbe istezanja (neovisno rađene ili pod kontrolom fizioterapeuta) imaju dobar učinak na mehaničku križobolju. To vrijedi i za pilates, tehniku koja je usmjerena na provođenje kontroliranih pokreta cijelog tijela koja obično počinje s trupom i kasnije se širi na ekstremitete. U jednoj metaanalizi iz 2015. godine koja je uključila 29 studija pilates nije bio učinkovitiji od drugih tipova vježbi u liječenju kronične križobolje.

Hodanje, najjednostavniji i najdostupniji oblik vježbanja, može biti učinkovito u smanjenju simptoma u različitim tipovima kronične koštano-mišićne boli, pa tako i u križobolji. Jedna metaanaliza iz 2015., koja je uključila 26 studija od kojih se 5 odnosilo na kroničnu križobolju, ukazala je na smanjenje boli i poboljšanje funkcije nakon 12 mjeseci.

Različite alternativne metode poput yoge, Tai Chia, te korištenja Alexsander tehnike također su pozitivno utjecale na popravljanje funkcije u bolesnika s kroničnom križoboljom.

Tehnike koje koriste ponavljajuće pokrete i fenomen centralizacije i periferizacije (eng. directional preference) boli, od kojih je najpoznatija McKenzie tehnika, pokazale su se značajno učinkovitijima od metoda koje nisu preferirale takve pristupe.

Vježbe snaženja trupa i kralježnice (engl. core exercise and spine stabilization) imaju za cilj aktivaciju, kontrolu i koordinaciju dubokih spinalnih, trbušnih i mišića zdjelice. Postoje različiti tipovi takvih vježbi s različitim rezultatima.

Metode poput postupnog pojačanja sustava vježbi, ponovnog pokretanja i funkcionalnog oporavka (engl. functional restoration) temelje se na vježbama koje počinju s jačanjem s manjim opterećenjima te postupnim povećanjem otpora u svakoj seriji. Otpor se postiže korištenjem različitih uređaja za leđa i noge, ali i korištenjem uređaja za cijeli tijelo. Aerobne i vježbe istezanja također su uključene na isti progresivni način. Ovaj koncept je poznat i pod nazivom koncept progresivnog opterećenja. Prednost koncepta je što se vježbe provode i kada je bol prisutna, čak i u pogoršanjima boli, ukoliko je bol podnošljiva. Provodi se obično kroz 8 do 12 fizikalnih terapija kroz 4 do 6 tjedana i uključuje kognitivni bihevioralni pristup. Danas je akcenat na multidisciplinarnom ili interdisciplinarnom pristupu liječenju bolesnika s križoboljom.

Zaključno, u liječenju mehaničke križobolje koriste se različiti tipovi vježbi i tehnika, bez previše raznih dokaza da je pojedina tehnika ili tip vježbi značajno uspješniji od ostalih modaliteta.

Porin Perić