Govoriti danas o čovjeku općenito, a sve to ne staviti u kontekst globalizacijskih procesa, bilo bi blago rečeno, neozbiljno. Isto tako na­dasve bi bilo neozbiljno kada u taj kontekst ne bi stavili i društvo koje jeste skup pojedinaca ali i jedna posve nova kvaliteta. Sve ovo postaje tim značajnije ukoliko se ima u vidu bolesnog čovjeka, a posebice psihijatrijskog bolesnika. Psihijatrijski bolesnik po prirodi svoje bolesti predstavlja posebnost koja se teško može mjeriti s bilo kojom posebnosti kada je općenito zdravlje u pitanju. Postavlja se pitanje od kuda i zbog čega ta posebnost. Ta posebnost proi­zlazi ponajprije iz psihičkog kao neponovljivog i jedinstvenog fenomena ali i iz odnosa društva prema psihičkom i psihijatrijskom poremećaju kao takvom. Oduvijek se tjelesnom zdravlju pridavao veći značaj nego psihičkom, je li zbog nerazumijevanja ili straha , teško je to reći, no ta činjenica ostaje kao nesporna. Postavlja se pitanje je li se taj odnos promijenio obzirom na civilizacijske, znanstvene i tehnološke dosege u vremenu u kojem živimo. Postavlja se nadalje pitanje je li se promijenio tek na deklarativnoj razini ili suštinski. I konačno postavlja se pitanje može li se taj odnos popraviti samim dogovorom aktera da se taj odnos popravi ili se radi o vrlo kompliciranim procesima koji više upravljaju nama nego li mi njima, a da nismo posve toga svjesni i dakako posljedica takvog događanja.

Goran Dodig
Klinika za psihijatriju, Klinički bolnički centar, Split