Imunološki odgovor prema M. tuberculosis klasičan je primjer stanične imunosti. Nakon ulaska M. tuberculosis u alveolarne makrofage imunosni odgovor može se odvijati na nekoliko načina: u zdravih osoba M. tuberculosis može biti odmah uništen (u tom se slučaju ne razvija stečeni odgovor T-stanica). Mikobakteriji koji izbjegnu tom uništenju umnožavaju se, a makrofagi se raspadaju. Upalne stanice, uključujući monocite iz krvi, bivaju privučeni u pluća. Monociti se diferenciraju u makrofage i "proždiru" (ne uništavaju) mikobakterije, koji se umnožavaju logaritamski. Unutar 2 do 6 tjedana, razvija se imunost posredovana stanicama T, tj. nakupljaju se limfociti specifični prema antigenu, proliferiraju i aktiviraju makrofage (posljedično se stvara granulom) kako bi uništili intracelularne mikobakterije. Potom centralna nekroza inhibira izvanstanični rast mikobakterija tuberkuloze. U 90% osoba infekcija postaje dormantna, a 10 % osoba može razviti tuberkulozu (TBC). Protektivna anti-mikobakterijska imunost uključuje uzajamnu aktivaciju limfocita T i makrofaga, odnosno njihovu mikrobicidnu funkciju. Aktivacija tih stanica zahtijeva oslobađanje brojnih citokina, primjerice IL-12, IL-10, interferona gama (IFN-γ) ili čimbenika tumorske nekroze alfa (TNF-α).

Mala djeca i starije osobe u najvećem su riziku razvoja TBC-a, jer imaju relativno slabu obrambenu sposobnost: u djece se radi o nezrelom sustavu, a u starijih osoba o disfunkciji imunološkog sustava uzrokovanoj starenjem. Osobe s oslabljenom imunošću zbog infekcije HIV-om ili pacijenti koji zahtijevaju terapiju s anti-TNF-α, pod velikim su rizikom razvoja TBC-a.

Mikrobiološke metode (nalaz mikobakterija tuberkuloze u kulturi) omogućuju detekciju M. tuberculosis u biološkom uzorku, a biokemijske metode (određivanje IFN-γ ex vivo) omogućuju otkrivanje tuberkulozne infekcije čak u latentnoj fazi.

Prof. dr. sc. Slavica Dodig
Odjel za kliničko laboratorijsku dijagnostiku, Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb

povećaj sliku