Od svih oboljelih oko 92% ima tip 2 bolesti, 7% tip 1, dok je tek oko 1% bolesnika s drugim tipom bolesti. Standardizirana incidencija tipa 1 bolesti u dobnoj skupini 0-14 godina iznosi 8,87/100000 te trend porasta incidencije od 9% godišnje tijekom posljednjih godina.

Prema procjenama Međunarodne dijabetičke federacije (International Diabetes Federation), učestalost šećerne bolesti u svijetu 2011. godine iznosila je 8,3%, a u Europi 8,1% u dobnoj skupini 20-79 godina. Osim visoke učestalosti zabrinjava i izraziti trend porasta; predviđa se da će u razdoblju od 2011. do 2030. g. on iznositi 51% na svjetskoj razini odnosno da će broj oboljelih s 366,2 milijuna porasti na 551,8 milijuna. Trend porasta uzrokovan je promjenom načina života većine stanovništva; porastom prekomjerne tjelesne težine i debljine te fizičke neaktivnosti populacije. Šećerna je bolest također značajan uzrok preuranjene smrti bolesnika, a najnovije procjene govore o udjelu od čak 11% u sveukupnoj smrtnosti u europskoj regiji i više od 15% u svim dobnim skupinama ženske populacije starije od 50 godina.

Šećerna bolest je multifaktorska bolest koja se pod utjecajem okolišnih faktora razvija u genetski osjetljivih pojedinaca. Karakterizirana je poremećajem izlučivanja i/ili djelovanja inzulina te posljedičnom hiperglikemijom. Klinički se razlikuju četiri osnovna oblika bolesti: tip 1 uzrokovan razaranjem β-stanica gušterače i posljedičnim apsolutnim nedostatkom inzulina, tip 2 uzrokovan inzulinskom rezistencijom i progresivnim defektom izlučivanja inzulina, drugi specifični tipovi uzrokovani drugim razlozima (genskim poremećajem β-stanične funkcije i/ili inzulinskog djelovanja, bolestima egzokrinog dijela gušterače, lijekovima, kemikalijama), dok je obilježje gestacijske šećerne bolesti prva pojava ili dijagnosticiranje tijekom trudnoće uz normalizaciju glikemije nakon prestanka trudnoće (najkasnije unutar 6 tjedana od poroda).

Općenito, rizične čimbenike za pojavu bolesti možemo podijeliti u one vezane uz pojedinca kao što su genetska predispozicija, spol i dob te okolišne, potencijalno preventabilne čimbenike. Smatra se da su za pokretanje autoimunosti i daljnju progresiju šećerne bolesti tipa 1 odgovorni okolišni faktori. Osim virusa, kao mogući čimbenici spominju se: nedostatak vitamina D, nitrozamini, nizak unos cinka, starija dob majke, porast tjelesne težine u dojenačkoj dobi, kratko trajanje dojenja i rano izlaganje proteinima kravljeg mlijeka te stresni događaji. I kod tipa 2 tek međudjelovanje okolišnih faktora i faktora vezanih uz pojedinca dovodi do razvoja i progresije bolesti. Ovaj tip šećerne bolesti pojavljuje se u obiteljima, djelomično usvajanjem nezdravih životnih navika, a djelomično zbog genske predispozicije. Rizični čimbenici za pojavu bolesti su i povišeni kalorijski unos ali i jako izražena kalorijska i proteinska redukcija dok zaštitnu pak ulogu ima hrana bogata vlaknima. Umjerena konzumacija alkohola ima protektivni učinak, kao i konzumacija kave i zelenog čaja, dok je pušenje jasan rizični čimbenik za razvoj šećerne bolesti, kao i njezinih daljnjih komplikacija. No, najvažniji rizični čimbenici zasigurno su fizička neaktivnost, debljina i inzulinska rezistencija.

Dr. sc. Tamara Poljičanin, dr. med.