Cilj Odrediti prediktore tromjesečnog mortaliteta nakon presađivanja srca u jednom kliničkom bolničkom centru u Hrvatskoj.

Postupci Retrospektivnim pregledom institucionalne baze podataka utvrdili smo da je između siječnja 2008. i lipnja 2014. presađivanje srca izvršeno kod 117 pacijenata. Dvoje djece mlađe od 14 godina isključeno je iz istraživanja Ostalih 115 pacijenata podijeljeno je na one koji su preživjeli prva 3 mjeseca nakon kirurškog zahvata i one koji nisu preživjeli. Analizirali smo njihove demografske, kliničke i dugoročne hemodinamičke podatke.

Rezultati Tromjesečno preživljenje nakon presađivanja srca bilo je 86%. Pacijenti koji nisu preživjeli bili su stariji (59±8 vs 50±14 godina, P = 0,009), vjerojatnije su imali raniju operaciju srca (44% vs 19%; omjer izgleda [eng, odds ratio, OR] 3,28, 95% raspon pouzdanosti [eng, confidence interval, CI] 1,08-9,90; P = 0,029), imali su niži indeks tjelesne mase (25±4 vs 28±2 kg/m2, P = 0,001) i bili su dijabetičari (44% vs 23%; OR 2,57, 95% CI 0,86-7,66; P = 0,083). Klirens kreatinina bio je marginalno viši kod pacijenata koji su preživjeli (59±19 vs 48±20 mL/min, P = 0,059). Dob i spol davatelja nisu utjecali na ishode. Pacijenti koji nisu preživjeli vjerojatnije su ranije imali ishemijsku kardiomiopatiju (69% vs 32%, P = 0,010). Postoperativna uporaba epinefrina kao inotropnog agenta druge linije bila je snažan prediktor mortaliteta (63% vs 7%; OR 21,91; 95% CI 6,15-78,06; P < 0,001). Koncentracije serumskog laktata bile su dosljedno više među pacijentima koji nisu preživjeli, a razlika je bila najizraženija 2 sata nakon ugradnje kardiopulmonalne premosnice (9,8±3.5 vs 5.2±3,2 mmol/L, P < 0,001). Srca davatelja imala su lošija rana hemodinamička obilježja kod pacijenata koji nisu preživjeli – srčani indeks (3.0±1,0 vs 4,0±1.1 L/min/m2, P = 0,001), udarni volumen (49±24 vs 59±19 mL, P = 0,063) i indeks udarnog rada lijeve i desne klijetke (18±8 vs 30±11 g/otkucaju/m2, P < 0,001 odnosno 5±3 vs 7±4 g/otkucaju/m2, P = 0,060). Pacijenti koji nisu preživjeli vjerojatnije su trebali postoperativnu resternotomiju (50% vs 12%; OR 7.25, 95% CI 2,29-22,92; P < 0,001), nadoknadnu terapiju (69% vs 9%;OR 22,00, 95% CI 6,24-77,54; P < 0,001) i mehaničku krvotočnu potporu (44% vs 5%; OR 14,62, 95% CI 3,84-55,62; P < 0,001). Binarna logistička regresija pokazala ja da su dob primatelja (P = 0,024), razine serumskog laktata 2 sata nakon ugradnje kardiopulmonalne premosnice (P = 0,007) i uporaba adrenalina prvog postoperativnog dana bili neovisno povezani s tromjesečnim mortalitetom.

Zaključak Predtransplantacijski prediktori nepovoljnog ishoda nakon presađivanja srca bili su dob primatelja, niži indeks tjelesne mase, ishemijska kardiomiopatija, naknadna operacija i dijabetes. Postoperativni prediktori mortaliteta bili su lošija hemodinamička obilježja srca davatelja, uporaba adrenalina i serumske koncentracije laktata. Pacijenti koji nisu preživjeli vjerojatnije su trebali resternotomiju, mehaničku krvotočnu potporu i nadoknadnu terapiju.

Hrvoje Gašparović, Stjepan Ivanković, Jana Ljubas Maček, Filip Matovinović, Mislav Nedić, Lucija Svetina, Maja Čikes, Boško Skorić, Željko Baričević, Višnja Ivančan, Bojan Biočina, Davor Miličić