Liječenje bi trebalo biti multidimenzionalno, budući da psihofarmaci i psihoterapija primijenjeni zajedno nisu dovoljno učinkoviti, a u najvećem broju slučajeva u liječenje moraju biti uključene obitelji. Poremećaji svojom ozbiljnošću, trajanjem i teškoćama u liječenju te posljedicama za kvalitetu života i zdravlje djece i adolescenata zahtijevaju punu pažnju i ozbiljan pristup prevenciji.

Poremećaj hranjenja u dojenačkj dobi i ranom djetinjstvu

Nedovoljni unos hranjivih tvari može ugroziti tjelesni razvoj, posebno razvoj mozga s posljedicama za djetetov dalji intelektualni i emocionalni status.

Poremećaj hranjenja u dojenačkj dobi i ranom djetinjstvu može prouzrokovati neuspjeh u fizičkom i psihičkom napredovanju djeteta. Ovdje nas zanimaju ponajprije oni poremećaji koji nemaju organske uzroke kao što su, na primjer, malapsorpcija, kongenitalne bolesti, kardijalni ili respiratorni poremećaji i slično, nego samo oni koji su organski uvjetovani. Nedovoljni unos hranjivih tvari može ugroziti tjelesni razvoj, posebno razvoj mozga s posljedicama za djetetov dalji intelektualni i emocionalni status. Uzroci slabog fizičkog i psihičkog napredovanja djeteta mogu biti povezani s lošim socioekonomskim stanjem obitelji, s lošom njegom ili zlostavljanjem djeteta. Ima majki koje zbog svoje nezrelosti i nedostatka potpore od šire obitelji ne znaju kako treba hraniti dijete, u nekim obiteljima djeca slabo napreduju zbog disfunkcionalnih obiteljskih odnosa, zanemarivanja ili zlostavljanja. I u naoko "običnim" obiteljima teškoće u hranjenju mogu nastati kao posljedica poremećaja rane interakcije majka - dijete. Emocionalna ili fizička nedostupnost majke, nedosljednost njege i pretjerana anksioznost majke u djetetu može razvijati odbojnost prema kontaktima s njom pa i onda kad mu je hrana potrebna. Iako često dramatični, ovi su poremećaji relativno rijetki i reverzibilni ako se otkriju i intervenira se na vrijeme.

Ruminacija

Ruminacija kao oblik ponavljane regurgitacije hrane bez drugih gastrointestinalnih simptoma praćena je također neuspjehom u dobivanju na težini u djece između 3 i 12 mjeseci. Obično se simptomi javljaju kad je dijete samo. Psihogena ruminacija upućuje na poremećaj odnosa roditelj - dijete, a kad je dijete sámo izaziva, više govori u prilog mentalnoj retardaciji (1). Spontane remisije su česte, međutim, mortalitet se procjenjuje na 25% i povezan je s malnutricijom. Roditelji su u stanju anksioznosti i imaju teškoća u razvoju privrženosti prema djetetu (2).

Teškoće odvajanja i individuacije u drugoj godini života

U dojenačkoj psihijatriji, grani medicine u naglom usponu, poznati su posebno razvijeni preventivni programi kojima su obuhvaćene majke kod kojih je moguć razvoj patološke interakcije s dojenčetom.

S razvojnoga gledišta poremećaji hranjenja mogu se javiti uz poremećaje privrženosti, ili uz teškoće odvajanja i individuacije u drugoj godini života ako majka ne može ispravno pratiti djetetovu potrebu za autonomijom pa dijete odgovara odbijanjem hrane. Ovo potonje neki autori su nazvali infantilnom anoreksijom nervozom jer postoji sličnosti s adolescentnom anoreksijom u psihodinamici nastanka, odnosno u djetetovoj borbi za autonomiju (3). U dojenačkoj psihijatriji, grani medicine u naglom usponu, poznati su posebno razvijeni preventivni programi kojima su obuhvaćene majke kod kojih je moguć razvoj patološke interakcije s dojenčetom. Uz navedene poremećaje u djece se mogu javljati i posttraumatski poremećaji kada dijete odbija hranu nakon što je preživjelo strah od gušenja hranom. Napominjem da u ranom djetinjstvu govorimo o poremećajima hranjenja jer se oni zbivaju u dijadnom odnosu majka - dijete.

Poremećaji jedenja u djetinjstvu

Najranije su opisana djeca s anoreksijom nervozom u dobi od sedam godina. Treba napomenuti da je uglavnom riječ o anoreksiji jer bulimija nervoza iznimno rijetko nastupa prije četrnaeste godine.

Anoreksija nervoza

Sve češće vidimo djecu obaju spolova s ranim nastupom poremećaja jedenja. Pod nastupom u djetinjstvu razumijevamo poremećaj nastao prije četrnaeste godine života (4), a ti se poremećaji moraju razlikovati od poremećaja hranjenja u dojenačkoj dobi ili izbirljivosti u djece. Najranije su opisana djeca s anoreksijom nervozom u dobi od sedam godina. Treba napomenuti da je uglavnom riječ o anoreksiji jer bulimija nervoza iznimno rijetko nastupa prije četrnaeste godine. Incidencija dječje anoreksije nije poznata, no poslije devedesetih godina prošlog stoljeća zabilježen je nagli porast broja djece dovedene na liječenje. Ostalo je nejasno koliko je na tu činjenicu utjecalo bolje poznavanje problema ili se doista poremećaj proširio među djecom. Zanimljivo je da je u djece mnogo više oboljelih dječaka (do 25%). Uz iste simptome kao i u adolescenata djeca često dolaze na liječenje u lošem somatskom stanju jake izmršavjelosti, a često se tuže na fizičke tegobe kao što su mučnina, bol u trbuhu, nadutost ili otežano gutanje. Zanimljivo je da vrlo vješto i uspješno prikrivaju izbjegavanje hrane, a zaokupljenost vitkošću, koja je prisutna već u vrlo ranoj dobi obično poriču ili skrivaju. Iako su povraćanje i uzimanje laksativa rijetki, djeca ih također veoma vješto skrivaju. U liječenju se najčešće primjenjuje obiteljska terapija i savjetovanje te psihodinamska ili kognitivno-bihevioralna psihoterapija. Izrazito depresivnoj djeci mogu se dati antidepresivi. Prognoza ishoda poremećaja ne zadovoljava budući da gotovo trećina djevojčica ima dugotrajne posljedice u obliku amenoreje.

Emocionalni poremećaj izbjegavanja hrane

U djece se katkad javlja i emocionalni poremećaj izbjegavanja hrane kada djeca imaju neke simptome slične kao u anoreksiji, ali ne ispunjavaju sve kriterije za tu dijagnostičku kategoriju. Uz ograničenja u uzimanju hrane djeca katkad imaju fobične ili opsesivno-kompulzivne simptome, odbijaju odlazak u školu i postaju depresivna. Ono što nedostaje i razlikuje ovaj poremećaj od anoreksije jest nedostatak poremećenog doživljaja tijela i nema straha od debljanja.

Sindrom sveobuhvatnog odbijanja

U djetinjstvu se može javiti i veoma ozbiljan sindrom sveobuhvatnog odbijanja. Djeca izbjegavaju ili odbijaju jesti, piti, hodati, govoriti i raditi bilo što za sebe. Zauzimaju fetalni položaj i ne daju glas od sebe, a kad ih pokušaju hraniti, pokazuju jak strah ili ljutnju. Poremećaj se ne uklapa u postojeće dijagnostičke kategorije i smatra se da najčešće nastaje kod seksualno zlostavljane djece kao oblik posttraumatskoga stresnog poremećaja (5).

Pica

Pica u djece je uporna, prisilna žudnja za nejestivim tvarima. Djeca mogu jesti zemlju, glinu, kredu, žbuku, otpatke od cigareta i drugo.

Pica je neobičan poremećaj koji je povezan s hranjenjem i može se javiti u dječjoj dobi, ali i u odraslih osoba. Ime je dobio po latinskom nazivu za svraku budući da se ta ptica povezuje s neselektivnim proždiranjem za nju jestivih i nejestivih stvari ("kradljiva svraka"). U nekim kulturama jedenje zemlje (gline) uobičajena je praksa posebno u trudnica. U djece je riječ o upornoj, prisilnoj žudnji za nejestivim tvarima. Djeca mogu jesti zemlju, glinu, kredu, žbuku, otpatke od cigareta i drugo. Ovaj je poremećaj karakterističan za osobe koje pate od razvojnih poremećaja uključujući mentalnu retardaciju i autizam te u osoba s oštećenjem mozga. Međutim, u nekih se osoba javlja žudnja za specifičnim tvarima povezana s deficitima u prehrani (nedostatak željeza, cinka ili kalcija). Nema slaganja među stručnjacima o načinu na koji se uklanja ovaj poremećaj posebno kad je on uzrokovan okolinskim faktorima (običaji), ali zbog opasnosti od ingestije otrovnih ili štetnih tvari potrebno ih je ukloniti izvan dječjeg domašaja i paziti na dječju zdravu prehranu (4, 5).