Smilja Martinković, bacc.med.sr
26.03.2012.
Za mnoge ljude prvih par tjedana nakon dijagnoze vrlo su teški. Ljudi oboljeli od maligne bolesti i njihovi najbliži proživljavaju različite osjećaje koji se mogu izmjenjivati iz dana u dan. Neki od njih su: poricanje, ljutnja, strah, stres, bol, nedostatak samokontrole i samopouzdanja, tuga i depresija, krivnja, usamljenost i nada.
Ima ljudi koji u utrci s vremenom ne vode previše računa o fizičkom zdravlju. Briga za zdravlje javlja se obično u trenutku kad smo ga izgubili, kad smo suočeni s dijagnozom maligne bolesti. Nema dobrog ni lošeg suočavanja s dijagnozom maligne bolesti, postoje samo više ili manje uspješni načini ublažavanja stresa. Važno je suočiti se s vlastitim osjećajima jer oni djeluju na sliku koju imamo o sebi, mogu utjecati na pogled na život i na odluke i motivaciju za sudjelovanje u liječenju i oporavku. Načini na koje razmišljamo, naši osjećaji i ponašanja povezani su sa stavom koji ćemo zauzeti i stilom suočavanja koji ćemo razviti kako bi se nosili s bolešću, s onim što se događa sada i ovdje.
Dijagnoza maligne bolesti i postupci liječenja utjecat će na razmišljanje i osjećaje oboljele osobe, ali i na osjećaje članova njegove obitelji i prijatelja.
Uočavaju se razlike u poteškoćama s kojima se mora nositi oboljeli od raka u odnosu na članove obitelji: oboljeli se mora suočiti sa strahom od tijeka liječenja i ishoda bolesti, strahom od patnje i strahom od smrti, a članovi obitelji s ugroženošću života člana obitelji i prijetnjom gubitka. Dovoljno dobrom komunikacijom takvi strahovi mogu se ublažiti ili prevladati.
U širem smislu rak je općeprihvaćen naziv za zloćudan (maligni) tumor. Karakterizira ga nekontrolirana dioba stanica te njihova sposobnost da prodiru u zdravo tkivo i uništavaju ga. Stanice raka mogu se proširiti u udaljena područja tijela putem krvi i limfe tvoreći metastaze.
Maligni tumori (zloćudne novotvorevine) mogu se razviti iz bilo koje stanice u organizmu. Dijele se na solidne tumore i krvotvorne maligne bolesti.
Maligna bolest može se razviti u bilo kojem dijelu tijela te se prema porijeklu stanica dijeli na:
• karcinome - zloćudni tumori porijeklom iz epitelnih (pokrovnih) stanica;
• sarkome - zloćudni tumori vezivnog i koštanog tkiva;
• limfome i mijelome - zloćudni tumori porijeklom iz stanica imunološkog sustava;
• leukemije - maligne bolesti krvotvornog sustava;
• tumore središnjeg živčanog sustava - zloćudni tumori koji se razvijaju u
stanicama mozga i kralježničke moždine.
Konačna dijagnoza maligne bolesti postavlja se mikroskopskom analizom tkiva dobivenog uzimanjem uzorka tumorskog tkiva (biopsijom). Kada se jednom dijagnosticira, terapija se najčešće sastoji od kirurškog liječenja (operacije), kemoterapije i/ili zračenja.
Kirurškim liječenjem raka nastoji se postići lokalna kontrola bolesti (spriječiti lokalni povrat bolesti ili recidiv), dobiti informaciju o vrsti tumora (patohistološki nalaz) i postići što bolji estetski rezultat. Operacijski zahvati koji narušavaju vanjski izgled ili se njima odstranjuju organi od posebnog značenja, naročito su stresogeni, stoga je važno o svakom zahvatu tražiti informacije od liječnika koji su uključeni u postupke dijagnosticiranja i liječenja kako bi oboljele osobe što manje iznenadile neke od posljedica, tj. kako bi se lakše prilagodile i prihvatile novonastalu situaciju.
Kemoterapija podrazumijeva upotrebu posebnih lijekova (citostatika) u liječenju maligne bolesti. Može se primjenjivati samostalno, kao jedino liječenje ili u kombinaciji s kirurškim zahvatom i/ili radioterapijom. Najčešća neželjena djelovanja kemoterapije, koja će vam stvarati najviše brige i nelagode, jesu: mučnina i povraćanje, smanjeni broj krvnih stanica s posljedičnom anemijom ili infekcijom, alopecija ili gubitak kose, bol i umor. Prije početka kemoterapije oboljela osoba treba razgovarati s onkologom koji planira kemoterapiju i treba tražiti točne informacije o potencijalnim neželjenim djelovanjima te se pravovremeno pripremiti za njih kako bi na vrijeme ublažila nelagodu i uspješno završila liječenje.
Radioterapija je metoda liječenja koja koristi visoke doze zračenja koje prodiru u tijelo na zadanom mjestu s ciljem uništavanja stanica raka i sprječavanja njihova širenja. Postoji zračenje s izvorom zračenja izvan tijela i unutar tijela.
Za mnoge ljude prvih par tjedana nakon dijagnoze vrlo su teški. Ljudi oboljeli od maligne bolesti i njihovi najbliži proživljavaju različite osjećaje koji se mogu izmjenjivati iz dana u dan. Neki od njih su: poricanje, ljutnja, strah, stres, bol, nedostatak samokontrole i samopouzdanja, tuga i depresija, krivnja, usamljenost i nada. Suočavanje je pojam koji se koristi kako bi se opisao način na koji se ljudi pokušavaju prilagoditi stresnim životnim uvjetima.
Najčešće se razlikuju tri načina suočavanja:
Prvi je aktivni način koji je usmjeren na rješavanje problema (prikupljanje informacija o dostupnim načinima liječenja, poduzimanje koraka prema rješavanju problema, zanimanje za lijekove koji umanjuju mučnine i sl.).
Drugi je način emocijama usmjereno suočavanje koji je usmjeren na olakšavanje i izražavanje emocija kako bi se oboljele osobe osjećale lakše (plakanje, razgovor o strahu prije novog načina liječenja, traženje podrške i sl.).
Treći je način izbjegavanje suočavanja - tada oboljele osobe čine sve drugo samo da se ne moraju suočiti s problemom, odnosno „zaboravljaju", odgađaju, „prespavaju", prave se da problem ne postoji (ignoriraju kontrole, odbijaju liječenje, čine sve što nikad nisu činile usprkos bolesti i sl.). Sva tri navedena načina suočavanja koriste gotovo svi ljudi u različitim situacijama.
Osobe oboljele od maligne bolesti imaju neku vrstu zadrške da baš sve svoje strahove i druge osjećaje vezane za bolest dijele sa svojom obitelji. Zadrška se često javlja iz potrebe da ih zaštite i poštede dodatne brige ili su potpuno zaokupljeni bolešću i nisu u stanju uspostaviti komunikaciju. Tada je dobrodošla pomoć stručnih osoba koje im mogu pomoći da vrate nadu, uspostave kontrolu nad svojim životom i tijekom liječenja, te pomoći u trenucima krize i gubitka emocionalne snage. Većina ljudi iz straha najčešće ne vjeruje da razgovor pomaže jer su pri tom suočeni s vlastitom bolešću, od koje najčešće bježe. Razgovor pomaže jer više nisu same sa svojom dijagnozom maligne bolesti, a stručna osoba im može pomoći da shvate što se događa s njihovim osjećajima, da pronađu način na koji će se bolje nositi sa svojim emocijama, mislima ili problemima.
Psihološka pomoć se može pružiti individualno i grupno. Individualno znači da će stručnjak iz područja mentalnog zdravlja u jednom ili više navrata razgovarati s oboljelim osobama na samo. Budući da živimo s pretpostavkom da smo neranjivi, da se „teške stvari" događaju drugima, a ne nama samima, zahtijeva postupnu promjenu i prilagodbu misli i osjećaja. Naročito je bolna istina za svakog od nas da je smrt sastavni dio života. Svatko se od nas bilo svjesno, bilo nesvjesno boji smrti. Najbolnija je pomisao o rastanku od ljudi i svijeta koje volimo. Oboljela osoba razmišlja o tome što bi njihova smrt značila i kako bi se osjećali članovi obitelji kojoj pripadaju.
Pomoć se može pružati i grupno. To su grupe koje vode profesionalni grupni terapeuti, u kojima oboljele osobe s drugima dijele probleme koje im je donijela maligna bolest. One umanjuju osjećaj usamljenosti, vraćaju nadu, šire spektar mogućih pozitivnih načina reagiranja. U okviru bolničkih odjela ili nekih specijaliziranih udruga organiziraju se tzv. grupe samo-pomoći koje mogu biti vođene i od strane neprofesionalaca.
Jedna od psiholoških tehnika koje povećavaju zadovoljstvo sobom i životom, jest slušanje „životnih priča". U bolničkim uvjetima najčešće se primjenjuju psihodinamične, kognitivno-bihevioralne i gestalt-psihoterapijske tehnike.
Ponekad nisu dovoljni samo razgovori jer kad oboljele osobe preplavi tjeskoba i kad su jako bezvoljne ili razdražljive, neće moći adekvatno sudjelovati u razgovoru. Ako depresija ili tjeskoba traju predugo ili se pogoršavaju, može pomoći terapija antidepresivima. Tijekom liječenja antidepresivima oboljele osobe polako će se osjećati bolje, u smislu ublažavanja napetosti, poboljšanja raspoloženja i boljeg sna. Stvari se više neće činiti tako beznadne, polako će se vratiti povjerenje i optimizam pa će se lakše nositi s problemima u svakodnevici, kao i problemima vezanim za njihovo tjelesno stanje, te će dobiti nadu u izlječenje. U situaciji kad su suočeni s ozbiljnom bolešću mnogi ljudi reagiraju na način da se prepuste u ruke liječnicima od kojih očekuju ponekad i magična rješenja. Međutim, postoje stvari koje oboljele osobe mogu učiniti i same za sebe, npr. podijeliti osjećaje straha i brige s ljudima koji će ih razumjeti; voditi dnevnik te izraziti svoje osjećaje kroz kreativni rad; informirati se o svojoj bolesti, kemoterapiji, radioterapiji te njenim učincima i neželjenim djelovanjima; priključiti se udrugama i klubovima oboljelih te uskladiti zahtjeve koje nameće bolest i liječenje sa zahtjevima svakodnevnog života.
Komunikacija s liječnikom i medicinskim osobljem iznimno je važna u liječenju osobe koja ima malignu bolest. Kako bi mogla biti aktivni sudionik u liječenju, treba učiti o svojoj bolesti, pitati liječnika sve što joj je nejasno pa će tako moći sudjelovati u donošenju odluka zajedno sa svojim liječnikom.
Izražavanje osjećaja i komunikacija s bliskim osobama također može pomoći, korisna je i povoljna i za oboljelu osobu i za njene bližnje. Važno je da oboljela osoba priopći bliskim prijateljima i obitelji što se događa. I oni se moraju naučiti na situaciju da njihova voljena osoba ima malignu bolest. Koliko je god moguće, treba zadržati osjećaj normalnog, uobičajenog života u obitelji dok je oboljela osoba u procesu liječenja. Zadržavanje dijagnoze maligne bolesti u tajnosti otežava suočavanje s bolešću.
Kod priopćavanja dijagnoze maligne bolesti djeci, treba naći pravu ravnotežu između previše i premalo informacija. Previše informacija može biti pretjerano opterećenje za dijete dok premalo informacija može potaknuti previše pitanja i zabrinutosti. Ako djeca ne dobiju ublaženo i pristupačno objašnjenje situacije, oni će sami izvoditi uznemirujuće, neistinite zaključke. Iako reakcija nije vidljiva u ponašanju, vijest o dijagnozi maligne bolesti kod roditelja utjecala je na dijete. Ako osoba oboljela od maligne bolesti osjeća da ne može reći svom djetetu o svojoj bolesti, neka to učini druga bliska osoba.
Kada maligna bolest nastupi kod osobe koja je radno aktivna, pred njom se nalazi i obveza da to obznani na poslu. Prije nego što kaže u kolektivu o dijagnozi svoje bolesti, dobro je promisliti tko bi od kolega bio najskloniji razumjeti njezinu situaciju. Ta osoba može pomoći iznijeti informaciju o njenom zdravstvenom stanju na poslu. To će ju poštedjeti razgovora s puno ljudi i beskrajnog odgovaranja na stalno ista pitanja.
Nakon dijagnoze maligne bolesti vama ili bliskoj osobi, način života se mijenja na različite načine. Edukacijski, financijski i emocionalni izazovi su veliki.
Kada se razboli bilo koji član obitelji, u procesu suočavanja s dijagnozom maligne bolesti javljaju se različite emocije koje utječu na sve članove i mogu uzrokovati promjenu dotadašnjih odnosa. Članovi obitelji nalaze se pred zadatkom da promijene svoje uloge s ciljem pomaganja sada ovisnijem članu koji boluje od maligne bolesti. Kako bolesnik mora proći proces prihvaćanja bolesti tako i članovi obitelji trebaju prihvatiti bolest člana obitelji. U početku može dominirati negacija, zatim članovi obitelji prolaze kroz depresiju da bi postigli novu kvalitetu odnosa. Bolesnik treba potporu svoje okoline za suočavanje i nošenje s poteškoćama vezanim za bolest i liječenje. Za stvaranje emocionalne podrške nužno je ostvariti komunikaciju s članovima obitelji.
Za osobu oboljelu od maligne bolesti jako je važno da uspije iskazati svoje osjećaje. U tome joj se može pomoći upućujući joj pitanje - „Kako se osjećaš?". Takav upit pokazuje osobi koju pitamo da nam je važna i da zaista brinemo za nju. Ako oboljela osoba želi govoriti o svojoj bolesti, članovi obitelji trebaju biti dobri slušači, tišinom omogućiti oboljeloj osobi da razbistri svoje misli, pokušati ne dijeliti savjete jer je teško dati dobar savjet kada nisu u koži bolesnika, trebaju biti emocionalno i fizički zdravi kako bi bili dobra potpora oboljelom, trebaju ga pokušati uključiti u zajedničke aktivnosti da ne misli o svojoj bolesti te voditi razgovor i o nekim drugim temama koje se ne tiču bolesti, te ne bi trebali biti pretjerano zaštitnički nastrojeni. Suosjećanje, razumijevanje i brižnost najvažnije su stvari koje se mogu pokazati i dati voljenoj osobi u ovom teškom periodu.
Obitelj je jedino mjesto u kojem se čovjek osjeća sigurno, zadovoljno, zaštićeno i sretno. Pojavom bolesti bilo kojeg člana obitelji nestaje sigurnost svih članova obitelji, a posebice oboljele osobe. Suočiti se s dijagnozom zloćudne bolesti nikome nije lagano ni jednostavno i izaziva u svakom čovjeku niz psihičkih reakcija različitog oblika i jačine. Već prva spoznaja postojanja mogućnosti da netko boluje od maligne bolesti razvija napetost, nesigurnost te dovodi do stresne situacije.
Shvaćanje i razumijevanje psihičkih stanja oboljele osobe pridonosi boljem i kvalitetnijem pružanju emocionalne i fizičke podrške obitelji i samoj oboljeloj osobi, a time olakšava očuvanje obitelji kao cjeline. Cilj svakog liječenja bolesti je izlječenje, a kada ono nije u potpunosti moguće, cilj je produljenje i osiguravanje što bolje kvalitete života u kojem obitelj ima najvažniju ulogu u smislu emocionalne i fizičke potpore.
