Cilj Opisati iskustvo u kliničkoj primjeni izvantjelesnog održavanja na životu i analizirati dovodi li ono do prihvatljivih kliničkih ishoda kod pacijenata sa zatajenjem srca.

Postupci Retrospektivno smo analizirali podatke iz kliničke baze podataka Kliničko-bolničkog centra Zagreb o 75 pacijenata kod kojih je primijenjeno izvantjelesno održavanje života od 2009. do 2014. zbog zatajenja srca. Promatrali smo proceduralne i kliničke ishode, održavanje kao primarni postupak te kao postupak proveden nakon kardiotomije u slučajevima kada se pacijenti nisu mogu odviknuti od kardiopulmonalne premosnice.

Rezultati Izvantjelesno održavanje života primijenjeno je kod 75 odraslih pacijenata, akod 24 pacijenta (32%) zabilježen je proceduralni uspjeh. Održavanje je primijenjeno kao primarni postupak kod 36 pacijenata, a kao postupak nakon kardiotomije kod 39 pacijenata. Kod 9 od 39 pacijenata (23,08%) održavanje nakon kardiotomije počelo je nakon presađivanja srca. Komplikacije u vidu krvarenja zabilježene su kod 30 (40%) pacijenata, kako u primarnoj (11/36 pacijenata) tako i u skupini nakon kardiotomije (19/39 pacijenata). Uređaj za održavanje uveden je kod 46 pacijenata perifernim pristupom, kod 27 pacijenata centralnom kanilacijom, a kod 2 pacijenta kombiniranom kanilacijom. Pri kombiniranoj kanilaciji, ulazna kanila smještena je u desnu pretklijetku, a izlazna u femoralnu arteriju. Jedanaest pacijenata podvrgnutih perifernom pristupu imalo je ishemijske komplikacije.

Zaključak Izvantjelesno održavanje na životu koristan je način liječenja refraktornog zatajenja srca i daje ohrabrujuće rezultate kod pacijenata koji bi inače imali nepovoljnu prognozu. Ishodi pacijenata mogu se poboljšati tehnološkim napretkom, duljim iskustvom u primjeni tehnologije, pažljivim odabirom pacijenata i multidisciplinarnim pristupom liječenju.

Bojan Biočina, Mate Petričević, Dražen Belina, Hrvoje Gašparović, Lucija Svetina, Sanja Konosić, Alexandra White, Višnja Ivančan, Tomislav Kopjar, Davor Miličić