Uvod

Bolesnicima i članovima obitelji potrebno je davati precizne informacije o svim dijagnostičkim i terapijskim postupcima, te rješavati kompleksnije probleme, intervenirati u kriznim situacijama obavljati ulogu savjetnika u nizu životnih situacija vezanih uz bolest i mogućim ishodima liječenja. Uz to je nužno i poštivanje etičkih principa.

Brojna istraživanja koja se bave ovom problematikom potvrđuju da se kvalitetnom komunikacijom postiže slijedeće: brži i kvalitetniji rezultati liječenja, veće zadovoljstvo bolesnika kroz jasniju spoznaju o bolesti, dijagnostičkim i terapijskim mogućnostima, smanjuje se broj pritužbi na zdravstvene djelatnike, reducira se intenzitet nekih od stresora s kojima se suočavaju zdravstveni djelatnici u svom profesionalnom djelovanju i poboljšava se kvaliteta međuljudskih odnosa unutar profesionalnog tima kao i kvaliteta rukovođenja timom (1, 2, 3, 4,)

Čitava medicinska struka prolazi posljednjih desetljeća vrlo intenzivne promjene što je uzrokovano nizom čimbenika između kojih je jedan od vodećih ubrzani napredak znanosti i tehnologije. To dovodi do bržih promjena u spoznajama i većim mogućnostima u dijagnostičkim i terapijskim postupcima. Nadalje, dostupnost informacija, posebno kroz suvremene medije (TV, cyber-komuniciranje) dovodi do bolje informiranosti bolesnika, o novim dijagnostičkim i terapijskim mogućnostima. U skladu s time i očekivanja, koja se postavljaju na zdravstvene djelatnike od strane bolesnika također se ubrzano mijenjaju. Spoznaje do kojih dolaze bolesnici i članovi obitelji podižu razinu njihovih očekivanja od medicinske struke mada su te spoznaje često nerealne i netočne - upitan je izvor podataka s kojima bolesnik raspolaže, problematična interpretacija rezultata pojedinih istraživanja u tzv. popularnoj literaturi odnosno literaturi dostupnoj bolesniku, osobna interpretacija pročitanog teksta, itd. Očekuju se brži i povoljniji rezultati liječenja, traže pretrage, odnosno dijagnostička obrada koja nije uvijek indicirana u pojedinim slučajevima. Sve to mijenja odnos na relaciji bolesnik - liječnik i zahtjeva stalnu prilagodbu svih zdravstvenih djelatnika novonastalim situacijama a to uključuje i potrebu sofisticiranijeg načina komuniciranja s bolesnikom i njegovom obitelji. Osim prikupljanja informacija vezanih uz dijagnostički proces, bolesnicima i članovima obitelji potrebno je davati precizne informacije o svim dijagnostičkim i terapijskim postupcima, te rješavati kompleksnije probleme, intervenirati u kriznim situacijama obavljati ulogu savjetnika u nizu životnih situacija vezanih uz bolest i mogućim ishodima liječenja. Uz to je nužno i poštivanje etičkih principa u okviru kompletne medicinske struke.

Uloga bolesnika

Nadalje, potrebno je uvažavati činjenicu da bolesnik nije bolest nego osoba koja boluje od određene bolesti kao i činjenicu da bolesnik nije više pasivni sudionik o čijoj sudbini, odnosno dijagnostičkim i terapijskim postupcima odlučuje isključivo liječnik. Uloga samoga bolesnika i njegova osobna odgovornost postaju sve veće i značajnije u donošenju takvih odluka (2, 4, 5, 6, 7), te je i u tom kontekstu nužna prethodna kvalitetna komunikacija na relaciji liječnik - bolesnik.

Što je komunikacija?

Loša komunikacija može dovesti do niza nesporazuma, koji mogu imati brojne neugodne posljedice i za bolesnika i zdravstvenog djelatnika. Komunikacija, u klasičnom smislu uključuje govor, pisanje i čitanje a sve intenzivnije se proširuju oblici i načini komuniciranja korištenjem suvremene tehnologije kao što su telefon te cyber-komuniciranje,

Komunikacija je kompleksan proces koji uključuje: slanje i primanje poruke upućene pojedincu ili skupini te sigurnost i prepoznavanje da je poruka shvaćena na pravi način kako bi se izbjegli nesporazumi koji mogu kompromitirati poslanu informaciju odnosno cjelokupnu komunikaciju. U medicinskoj struci loša komunikacija može dovesti do niza nesporazuma, koji mogu imati brojne neugodne posljedice i za bolesnika i zdravstvenog djelatnika.

Suvremeni razvoj tehnologije proširuje kontekst u kojem se odvija komunikacijski proces i u zdravstvenih djelatnika. To više nije vezano samo uz tradicionalni način komuniciranja u medicini tzv. komuniciranje „licem u lice" nego se sve više koriste i drugi tehnički sustavi - telefon, fiksni i mobilni,internet, i sl.

Osim toga, u suvremenoj se medicini, uz navedeno, sve više koriste i razni oblici pisanih poruka, priručnika, brošura, itd. namijenjenih bolesnicima što uz profesionalno znanje zahtijeva i određenu razinu vještine pisanja - tekst mora biti kratak, jasan prilagođen cilju i namjeni.

Komunikacija, u klasičnom smislu uključuje govor, pisanje i čitanje a sve intenzivnije se proširuju oblici i načini komuniciranja korištenjem suvremene tehnologije kao što su telefon - fiksi i mobilni - te cyber-komuniciranje.

prof. dr. sc. Mirjana. Grubišić-Ilić
Klinika za psihijatriju KB Dubrava Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za poremećaje uzrokovane stresom Regionalni centar za psihotraumu
Zagreb, Avenija Vojka Šuška 7

Literatura

Literatura:
1.Travaline JM, Ruchinskas RD, Alonzo G E. Patients-Physician Communication:
Why and How. JAOA Clinical Practice 2005; 105 (1): 13-8.
2. Teutsch C. Patient-doctor communication. Med Clin North Am 2003; 87(5): 1115-45.
3. Maguire P, Pitceathly C. Key communication skills and how to acquire them. BMJ (2002); 325: 697-700.
4. Lockwood S. „Evidence of me"in evidence based medicine ? BMJ 2004; 329: 1033- 35.
5. Stevenson FA, Barry CA, Britten N, Barber N, Colin B. Doctor-patient communication about drugs: the evidence for shared decision making. Social Science & Medicine 2009; 50: 829-40.
6. Suurmond J, Seeleman CS. Shared decision-making in an intercultural context. Barriers in the interaction between physicians and immigrant patients. Patients Education and Counseling 2006; 60; 253 -59.
7. Frosch DL, Kaplan R. Shared decision making in clinical medicine. Past research and future direction. Am J Prev Med 1999; 17: 285 -94.