x
x

Dopaminski agonisti i rizik valvularne regurgitacije – jesu li svi isti?

  Doc. dr. sc. Luka Bielen, dr. med., specijalist internist

  06.07.2014.

Glavne indikacije za primjenu agonista dopaminskih receptora uključuju Parkinsonovu bolest, sindrom nemirnih nogu i hiperprolaktinemiju. Primjena nekih dopaminskih agonista udružena je s povišenim rizikom od valvularnih bolesti srca.

Dopaminski agonisti i rizik valvularne regurgitacije – jesu li svi isti?
Rezultati istraživanja su pokazali da je terapija pergolidom ili kabergolinom udružena sa značajno povišenim rizikom novonastale valvularne regurgitacije, pogotovo kod onih liječenih dozom većom od 3 mg dnevno i duže od 6 mjeseci, dok rizik nije bio povećan kod bolesnika liječenih ostalim dopaminskim agonistima: bromokriptinom, lizuridom, pramipeksolom ili ropinirolom.

Utvrđena je asocijacija između kronične primjene dopaminskog agonista pergolida i bolesti srčanih valvula, pogotovo kad se lijek primjenjuje u visokim dozama kroz duži vremenski period. Ultrazvučno je kod pogođenih pacijenata utvrđena blaga do teška valvularna regurgitacija, često na više od jedne srčane valvule. Histološki valvulopatija nalikuje onoj koja se javlja uz karcinoidni sindrom ili primjenu derivata ergota. U pojedinačnim prikazima slučajeva također su zabilježeni slučajevi valvularne bolesti srca uz primjenu drugih dopaminskih agonista kao što su kabergolin i bromokriptin.

Na molekularnom nivou važan patogenetski korak u nastanku ovih valvulopatija predstavlja stimulacija 5-HT2B serotoninskih receptora eksprimiranih na srčanim zaliscima. Aktivacija tih receptora dovodi do stimulacije fibroblasta i odlaganja veziva u tkivo valvula. Njihova ekscesivna stimulacija prisutna je primjerice u karcinoidnom sindromu, dok dopaminski agonisti osim djelovanja na dopaminske receptore također u određenoj mjeri djeluju i na 5-HT2B serotoninske receptore. Međutim, različiti dopaminski agonisti pokazuju različito djelovanje na 5-HT2B receptore. Pergolid i kabergolin su potentni agonisti, bromokriptin i lizurid antagonisti, a pramipeksol i ropinirol pokazuju nizak afinitet za navedene receptore.

Stoga postoji molekularna osnova za pretpostavku da rizik razvoja valvulopatije nije jednak uz sve dopaminske agoniste. U istraživanju provedenom u Velikoj Britaniji autori su na temelju gore opisanog molekularnog modela pretpostavili da je rizik valvularne regurgitacije povećan uz pergolid i kabergolin, ali ne i uz ostale dopaminske agoniste. Studija je provedena kao kohortno “case-control“ istraživanje u skupini od ukupno 11,417 pacijenata. Bolesnici su bili liječeni antiparkinsonicima, uključujući i dopaminske agoniste bromokriptin, kabergolin, pergolid, lizurid, pramipeksol i ropinirol. Rezultati istraživanja su pokazali da je terapija pergolidom ili kabergolinom udružena sa značajno povišenim rizikom novonastale valvularne regurgitacije, pogotovo kod onih liječenih dozom većom od 3 mg dnevno i duže od 6 mjeseci, dok rizik nije bio povećan kod bolesnika liječenih ostalim dopaminskim agonistima: bromokriptinom, lizuridom, pramipeksolom ili ropinirolom.