Šećerna bolest tipa 2 povezana je s povećanim rizikom makrovaskularnih komplikacija (kao što su zatajenje srca i kardiovaskularne bolesti), mikrovaskularnih komplikacija (uključujući amputaciju donjih ekstremiteta, sljepoću i zatajenje bubrega) te hipoglikemijskih i hiperglikemijskih epizoda.

Kohortna studija provedena u Engleskoj na gotovo 470 000 pacijenata sa šećernom bolesti tipa 2 (ŠBT2) za cilj je imala istražiti rizik od komplikacija ŠBT2 – amputacija, sljepoće, teškog bubrežnog zatajenja, hiperglikemije i hipoglikemije kod pacijenata kojima su propisani antidijabetici, poglavito noviji kao što u gliptini i glitazoni (tiazolidindioni).

Rezultati su pokazali da je kod pacijenata na terapiji glitazonima smanjen rizik od sljepoće i povećan rizik od hipoglikemije, a smanjeni rizik od hipoglikemije imali su pacijenti na terapiji tiazolidindionima. Iako je broj pacijenata kojima su propisani noviji antidijabetici bio relativno mali, gliptini i glitazoni povezani su s povećanim rizikom od zatajenja bubrega u usporedbi s monoterapijom metforminom samo kada su propisani u monoterapiji ili u kombinaciji sa sulfonilureama, no rizik kod njihovog korištenja u kombinaciji sa sulfonilureama sličan je riziku kojem su izloženi pacijenti na monoterapiji sulfonilureama. Značajno je manji rizik od hipoglikemije bio kod pacijenata na dvojnoj terapiji koja je uključivala metformin i gliptine ili glitazone u usporedbi s monoterapijom metforminom. Pacijenti na trojnoj terapiji metforminom, sulfonilureom i gliptinima ili glitazonima imali su značajno veći rizik od hipoglikemije od onih na monoterapiji metforminom, no ti su rizici slični onima kod pacijenata na dvojnoj terapiji metforminom i sufonilureama. Trojna terapija metforminom, sulfonilureom i glitazonima značajno je smanjivala rizik od sljepoće u usporedbi s monoterapijom metforminom.

Ova je studija jedna od najvećih studija baziranih na etnički različitoj, reprezentativnoj populaciji pacijenata sa ŠBT2. Gotovo sva klinička ispitivanja antidijabetika baziraju se na praćenju „surogat-ishoda“ kao što su promjene u razinama glikiranog hemoglobina, HbA1c. Prednost je ove studije upravo to što se bazira na čvrstim kliničkim ishodima kao što je smanjena incidencija komplikacija vezana uz primjenu lijekova.